O PISCU:
Kada se govori o Dušanu Kovacevicu, dramskom piscu, može se slobodno reci i to da je on naš savremeni Nušic. Napisao je više dramskih djela sa komicnim sadržajima u kojima je prisutna i grotesknost, odnosno prisustvo smiješnog i krajnje ozbiljnog, lijepog i ružnog, stilizovanog i vrlo primitivnog (ponašanja), tradicionalnog i skorojevickog. Tako slika društvene stvarnosti i tekuceg života biva ne samo jako prepoznatljiva nego i potpunija i kompleksnija. U njegovim ostvarenjima brišu se oštre žanrovske razlike i dolazi do preplitanja komedije karaktera, komedije naravi, farse i drame u užem smislu, uostalom kao što je isprepleten sam život.
Najpoznatija njegova ostvarenja su: Maratonci trce pocasni krug, Radovan, Sabirni centar, Balkanski špijun, Profesionalac, Klaustrofobicna komedija, Urnebesna tragedija, a napisao je i scenario za film Podzemlje Emira Kusturice, da bi potom od toga nacinio i prozu. U svim ovim djelima Dušan Kovacevic daje sve aspekte svakodnevnog života, bojeci ga s vremena na vrijeme i aluzijama na politiku i sve što je ona nosila sa sobom. Kao što rekosmo, radnja njegovih djela, ma o kom dramskom djelu da je rijec, zahvata obicno više nivoa društvenog života, razna zanimanja i ideološka opredjeljenja u vremenu koje nam je blisko i po sadržajima vrlo prepoznatljivo.


BALKANSKI ŠPIJUN
Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva cina, a svaki cin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobicna ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasicnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja.
Dušan Kovacevic za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešcu svakog komunistickog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom covjekumoguc je neprijatelj naroda i postojeceg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znaci da se cesto iza naizgled povucenog, jednostavnog ili pak poslovnog covjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalisticki špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopacenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja covjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku.
Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Cvorovic, covjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog cega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog politickog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mucenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragicno: postaje psihicki bolestan, covjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje.
Glavni junaci drame su - pored Ilije Cvorovica - još i Danica Cvorovic, njegova supruga, kcerka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljevic, krojac, povratnik iz Pariza.
Drama Balkanski špijun pocinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajuci nacin i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zakljuccima koji nikog konkretno ne obavezuju. Ukljucuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugorocnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje prica i sastanci.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni.
I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Cvorovic. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihickog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar obican krojac koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu cinjenicu, sumnja u njega i vec je u njegovim ocima "gadan i opasan covek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za obicnog i poštenog coveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tudini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosudivanje ima i "dokaze": on samo cuti, navlaci platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, cesto izlazi iz kuce i šeta nocu. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kucu jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija prica svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što cerka kao diplomirani stomatolog vec godinama nema posla.
Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i prica o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojackog salona jer ga birokratija, kao gradanina, obezvrjeduje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, cekam sekretare(...). Svi obecavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj covjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajuci muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, cime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemoci naše birokratije. Ona, naime, prica o tome kako su im punih dvadeset godina obecavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno cete dobiti, na proljece. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kucu. Govori i o slucaju svoje kcerke: pet godina ceka na posao, više od cetrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju.
U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kcerka Sonja (ima vec trideset godina) sa viješcu da je, slucajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kcerke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazeci olako preko velikog dogadaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajuci da u svemu tome Ilija Cvorovic pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što ce Iliju dovesti do potpunog razocarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kuci sa izvodacima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog gradanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kucu kao sklonište mracnih sila, zbog cega pada u velikuu depresiju.
Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlucuje da se sav posveti kontrašpijunaži - pracenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zlocinackoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i neplaceno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispracaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zakljucak: "On radi tacno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhodenje "mracnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hocu li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hoce". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kuce nešto znaci. U svojoj obuzetosti tim problemom on vec osjeca da mu "spremaju nešto gadno". I vec predvida kako ce odsad nepoznati ljudi, preobuceni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude.
Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i pocinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada covjek postaje "progonilac progonilaca"), o cemu govori i slika s pocetka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uvece vraca se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove price, pune price i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je - po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti medu gradanima. U tako nešto on je cvrsto uvjeren, bez obzira na cinjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješackog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovacevic koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvacene situacije su sljedece: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naucnik iz Vince, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinci); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skace u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "cista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljacke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izvidanja "po sistemu trojki", kao "izucavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on prica kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoicno zakljucuje: "Špijuni su medu nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju ocuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda.
Bdijuci nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Cvorovic u svoju aktivnost ukljucuje i brata blizanca, Đuru, a podršku pocinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što ce dovesti do sukoba izmedu nje i kcerke koja u ocu vidi vec bolesnog covjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kcerke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za pracenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kcerku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo lijecenje.
Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznoseci još jednom svoje ubjedenje da je on "dubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mracnih sila, a sve na osnovu pricanju zavidnog strica koji na sve moguce nacine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum.
Drama Balkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" - "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Cvorovica, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što ce se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na rucku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, narocito kad mu neko dode u posjetu. U meduvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Pocinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suocenje s Petrom, Ilija Cvorovic, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne, traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlaci se do telefona, poziva hitnu pomoc, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kuce, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno noseci i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlaci telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, cetvoronoške, boreci se za život, izlazi u dvorište.

Ilija Cvorovic
Ilija Cvorovic je covek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mucna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kcer Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljevic. Iz tog mirnog porodicnog kruga i društvenog miljea izvlaci Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji ce drasticno promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "coveka u godinama, krupnog, snažnog, plecatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, nacinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala cinjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna secanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je pocetak Ilijinog angažovanja na pracenju podstanara. On ce pregledati stvari osumnjicenog i odpocece da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je vec "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kuci "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje.
Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove price o pracenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kuci: slucajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobracajnoj nesreci tumaci kao pokušaj ubistva i to još više pojacava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro prikljucuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalistickih špijuna". Celu noc su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim coveka, tacno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Racunali su, ako ih neko prati, odustace zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Medutim, nisu racunali da ima ljudi spremnih na sve").
Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omoguciti i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i poceli saslušanje. U nacinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, braca se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujuci metode verbalne i fizicke torture. Oni (narocito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on pocinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reci, jasno je da ih treba citati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvacenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo secanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomoc, nego zove sanhu.
Ilijina misaono-ideološka transformacija krece se od sumnje do paranoje. On ce razgovorom kod inspektora pronaci u sebi potrebu da sve što se dogada u stvarnosti tumaci na svoj nacin pridajuci ljudima, postupcima i pojavama neke moguce smislove, suprotne od onih koji se nude kao ocigledni i sasvim jasni.On je vec iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoci pravi smisao, nego mu daje neki drugi moguci smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan covek i "imperijalisticki agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno išcašuje iz stvarnosti i života.
Ilija Cvorovic nije jednostavna licnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootocani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu licnost. Ponaša se anahrono: misli da ce zaustaviti neminovne procese tako što ce on sam loviti "imperijalisticke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad moci i delenja, mogucnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Cvorovica je u tome što on nastoji da uništi "imperijalisticke agente", a uništava sebe.
Tragicno je u liku Ilije Cvorovica, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targicno" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje olicenje totalitarne vlasti i njen instrument.

Ostali akteri drame
Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domacica, supruga, majka. Ona je " vecito zamišljena i zabrinuta, vecito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na pocetku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova recenica ce se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje cetrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Danicin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja recnikom politickog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Danicin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domacica najbolje oseca nemaštinu i bedu. U njoj se dogada zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore politicara, utoliko je ogorcenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reci jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro ce progovotiti o situaciji u društvu. Ove reci ce razgneviti Iliju koga je vec naceo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reci. Nju ce zacuditi neki muževljevi postupci, ali ce biti uz njega: ne dozvoljava kcerki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud.
Naj oštrija društvena kritika izrecena je kroz usta ove Kovaciceve junakinje. To je izdvaja iz prosecnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmucenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se dogada, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što cine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što cine, ali im veruje, jer su njeni.
povratak


Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje price i zaplitanje dramskih sukoba. On je covek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojacku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu brace. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoicne igre i jurnjave, ali ume da sacuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešci napadi brace, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti.
Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, citalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice brace. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na njegov racun, ali zato buran smeh prati mišljenje i citanje dvojice brace. Cak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje noseci glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komicno.

Sonja je dramski junak koji nema znacajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvodenje bocnog motiva: kcerka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i citanja ostalih likova.