|
BIOGRAFIJA
Pjesnik, pripovjedac, romanopisac i pisac
za djecu, Branko Copic rodjen je 1. januara,
1915. godine u selu Hašanima, pod Grmecom,
«cetiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo
je proveo u zavicajnom kraju u igri i «poslovima
razne vrste». Ostavši u cetvrtoj godini
bez oca, koji je umro od «španske groznice»,
sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio
je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog
djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom
mjestu, nižu gimnaziju u Bihacu, a uciteljsku
školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu,
da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom
fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940.
godine, pedagoško-filozofsku grupu.
Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini,
vec 1941. godine Copic je stupio u borbu.
Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim
redovima radeci uglavnom «na kulturno-prosvjetnom
sektoru» i to kao saradnik partizanskih
listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i
doživljenog, Copic još u toku rata piše
pjesme i price koje u odnosu na narod imaju
mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine
i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje
narodu i borbi za slobodu ovjencano je priznanjem
da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije».
Copic je nosilac Partizanske spomenice 1941,
Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena
bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike,
Ordena jugoslovenske zastave sa lentom.
Po završetku rata, bio je urednik «Pionira»
(1944-1949), a od 1951. godine profesionalno
se bavi književnim radom.
Branko Copic zapocinje svoj književni rad
još u djackoj klupi. Prvu crticu, kratki
prozni sastav, objavio je 1928. godine pod
imenom «Braco», u casopisu «Venac» Jeremija
Živanovica, a prvu pripovijetku «Posmrtno
ruvo Soje Cubrilove», u «Politici» 1936.
godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim
znacajnim jugoslovenskim listovima i casopisima,
ali «Politika» ostaje njegova «prava književna
kolijevka».
Osluškujuci život i rijeci života Copic
je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež,
mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i
katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi
su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz
života i umenja, a pisac ih je okružavao
svojom recenicom lirike i topline. I onda,
spajajuci nespojivo, sve to prozracio i
okrilatio smijehom.
Covjeka valja požaliti, razumjeti ucešcem,pomilovati
ga lijepom rijecju i dobrim sjecanjem, ali
mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga
da se i on posmijehne drugima i samome sebi.
Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji
nego što se obicno misli, oružje je opako
i naopako. U krivim rukama može da bude
grub i zloban, rušilacki iskidan, zao. Tek
u pravim rukama, onim najrjedjim kao što
su u Cehova ili Branka Copica, on ima nešto
carobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor
je bio i ostao jedan od glavnih stubova
svega što je stvorio Branko Copic.
Copic je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka,
pjesama, romana, komedija. Život i djelo
ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice»
su se cudesno podudarali, tako da je moguce
saciniti kratku Copicevu biografiju gotovo
iskljucivo naslovima njegovih djela. Nije
višak ako navedemo jednu takvu biografiju
kriticara Borislava Mihajlovica:
« Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni
djecak» proveo je «pod Grmecom» «ispod zmajevih
krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajuci
zauvijek u svoje radoznale oci «život u
magli» svojih «planinaca» i slušajuci bajke
«ispod krnjeg mjeseca». «Magarece godine»
školovanja u susjednom gradicu i studije
u Beogradu bice samo priprema za «surovu
školu» rata koji je banuo kao «prolom» u
svijet njegove planine u kojem oduvijek
i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno
radjanje Domovine» pocelo Copicevo «ratnikovo
proljece» sa «rosom na bajonetima» i uz
prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao
je uz mladice kakav je bio «Nikoletina Bursac»
i starcekanje kakav je bio «Vuk Bubalo»
svih sedam ofanziva i onda u Beogradu poceo
da živi «gorki med» one poslednje «osme
ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu
stražu» sjecanja pisao je ono što je zapazio
oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio
mnogo.»
DJELA
- zbirke pjesama: Ognjeno radanje domovine
(1944), Ratnikovo proljece (1947);
- zbirke pripovijedaka: Pod Grmecom (1938),
Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940),
Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac
(1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom
(1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji
Nikoletine Bursaca (1956), Gorki med (1959),
Bašta sljezove boje (1970);
- romane: Prolom (1952), Gluvi barut (1957),
Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva
(1964), Delije na Bihacu (1975);
- knjige poezije i proze za djecu: U svetu
leptirova i medveda (1940), Price partizanke
(1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira
pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki
(1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne
price (1947), Armija odbrana tvoja (1948),
Ježeva kuca (1949), Price ispod zmajevih
krila (1953), Doživljaji macka Toše (1954),
Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin
(1960), Magarece godine (1960), Slavno vojevanje
(1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala
moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu,
noge na vrancu (1971);
- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje
medveda;
- scenski tekst za djecu: Udarnici;
- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom:
Živece ovaj narod, Major Bauk.
NAGRADE
- Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938),
Rakiceva nagrada (1939), Srpske akademije
nauke i umetnosti (1940), Komiteta za kulturu
i umetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949),
Saveza sindikata (1953), Decje knjige (1954),
Oktobarska nagrada Beograda (1956), NIN-ova
nagrada kritike (1958), Mladog pokoljenja
(1964), Nagrada AVNOJ-a (1972), Nagrada
Zmajevih decjih igara (1971), Njegoševa
nagrada (1972).
BRANKO
COPIC O SEBI
- Moj deda Rada bio je neobican covjek.
Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki
i maštarenja, mjesecine i prozracne svile
miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet
oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog,
zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu,
kada su nam u kucu dolazili dragi gosti,
kad je sve bilo puno prica i obilja, kad
je i macka bila sita i miroljubiva, a miš
debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski
dani predstavljaju osnovnu riznicu svih
mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam
krenuo i poceo da slikam svet po liku i
podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj
nacin pravednog coveka.
- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj
ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv,
a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije.
Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman
je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne
nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili
zatekne - tako - muž ženu ili žena muža
u «neverstvu», znate li šta mu sleduje?
Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna
ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode
kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje
povod da selo uživa u njegovoj nevolji,
a kad selo vec ima povod - zašto da se liši
uživanja?
- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila
dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.
- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut
bremenom preteškim, a voden divnom ljudskom
cežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku
sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju
za coveka koji se bori i strada...
- Buntovni Kocic: najpre mi je bio blizak
po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma
dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom
sam duboko osetio i suštinu tog njegovog
specificnog krajiškog bunta i njegovu gorštacku
samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih
reci: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako
je imaš!»
- Krleža: pred njim sam stajao opcinjen
kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski
temperamentno rušio sve neljudsko oko nas
i u nama...
- I posebno dragi Andric: ostao mi je najbliži
možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti
zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi
ljudima i životu; volim ono njegovo veliko
i recito cutanje i dobru rec kazanu za coveka
koji je svakakav, i toliko željenu tišinu
u koju nas najzad odvede: iza svake želje
dolazi smrt, iza svakog smeha... cutanje.
S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem
koji je prošao košmarnu stravu proklete
avlije života i dao nam cudesne mostove
od jave i sna koji vezuju narode i države,
prošlost i buducnost, život i smrt. Posle
njega necu više nikog da pominjem...
- Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen
mracnim slutnjama, unesem što više vedrine,
smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata
kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija,
a verujte mi: ja još ponajmanje lažem...
jedino - kad zinem!
- «Gospodine Copicu», rekao mi je podavno
jedan usamljen, star i bolestan pustinjak,
otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore,
«vi radite jedan cestit posao: nasmejavate
i razvedravate ljude u njihovoj vecnoj samoci».
Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog
Beograda, znam da nisam uludo pisao...
BAŠTA
SLJEZOVE BOJE (1970)
Ponovo se vracajuci svijetu djetinjstva,
svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama
zavicaja, sjecajuci se svojih ranih nestašluka,
radoznalosti i snova, Copic stvara svoju
posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu
nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih prica,
Copic slika zgode i nezgode vezane za djecaka
i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo
ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove
boje predstavlja specificnu sintezu cjelokupnog
Copicevog stvaralaštva, specificnu vrstu
pišceve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne
biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra
plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog
sljeza. Imaju ukupno 54 price (zanimljivo
je primjetiti analogiju izmedu broja prica
i Copicevih godina: naime, u vrijeme kada
je knjiga objavljena Copic je imao 54 godine).
Svaka prica iz zbirke je autonomna, ali
ipak sve one cine pripovjednu cjelinu, jer
ih cvrsto povezuje jedinstvena misao i znacenje,
isti likovi i ambijent, isti narator i njegova
reminiscencija. Ovo djelo Copic je posvetio
svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz
rata, piscu Ziji Dizdarevicu. Posveta ima
formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje
djela jer su u njoj dati povodi s kojima
je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan
tragicnim stradanjem svog prijatelja u logoru,
Copic govori o mracnim i razornim silama
koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz
dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni
konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri».
Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja
onim cime može: pisanom rijecju i pricama
o ljudskoj dobroti, pricom «o jednoj bašti
sljezove boje», pricama «o dobrim starcima
i zanesenim djecacima» iz doba svog djetinjstva.
Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo
i utocište od nezadovoljstva vremenom u
kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvecen je ranom
djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja
i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se
život cini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji vecim
dijelom cuva raniju Copicevu vedrinu, javljaju
se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji
tonovi, koji karakterišu Copicevu kjasniju
prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom,
postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj
prici ove zbirke, Zatocnik, u tragicnom
liku bivšeg mitraljesca Stevana Batica.
Ove dvije boje, plava i crvena, oznacavaju
dva perioda covjekovog života.
POHOD NA MJESEC
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod
na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske
distance od nekoliko decenija. Ona pocinje
naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje
energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava
kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno
odnosom starijih, a u vidu zapovijesti,
zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne
možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ
kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi
u goste došao stari samardžija Petrak. Tada
bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog
djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala
bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim
putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne
kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator
zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje
«mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga
dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca
ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu
za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste
samardžija Petrak, jer i njemu su - kada
je bilo najpotrebnije - prekidali snove,
rušili maštarije, stezali i ubijali dušu
svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot
djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija
Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni
svaku želju. Samardžija Petrak pokušava
da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu
surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više
pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog
nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu
vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost
koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice
u dolini...». Kada su se približili mjesec
je «odskocio iza drveta», što je rastužilo
djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim
pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac
na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim
koljenima», djedovom ljubavlju zašticen
od zastrašujuceg kosmickog prostranstva.
U djecakovom snu «plamicak djedove vatre
se razastro u mocan i stravican mjesecev
požar». U tom požaru se mire blisko i daleko,
želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno,
zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost
i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku
ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno
i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od
zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života»
i da - oslobodjen od svih briga, zamora
i stega - krene u nepo- znato, u visine,
tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko,
hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju
i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog
života koja se u toku dana krije od svakodnevice,
a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko,
blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu,
toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije
hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva
i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni
su na principu suprotnosti. Petrak je, iako
u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak
i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu,
racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog
i moguceg, to su za njega «vantazije» i
on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama.
Njegov svijet nisu daljine i visine, vec
«vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec
i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci
golu stvarnost, streme duhovnom i u tome
nalaze osnovni smisao života, ali i od onih
koji su za zemaljsko i racionalno (djed
Rade, stric Nidža), kojima je strano sve
što nije materijalno, konkretno i culno
saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih
ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije
biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje
kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti
u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno
sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj
prici.
«SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka
leda, i djed koji je unuka naucio da život
gleda najvrednijim i najtežim pogledom -
pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara
lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca,
samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski
pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su
Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku
svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan
i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko
nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli
i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje
zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom
avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje,
iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih
sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna
prica izmišljenih života. Kod svih sem kod
djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od
druge, više važnosti. On je, prije svega
covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu.
On je prije svega domacin u duhovnom smislu
rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti
i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem.
On je olicenje patrijarhalne cestitosti.
On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih
gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih
najmenika, zakonodavac morala, otvorena
knjiga života za prva sricanja svoga unuka.
Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro
pola vijeka, djeda odavno nema na ovome
svijetu, a ja još ni danas posigurno ne
znam kakve je boje sljez . Znam samo da
u proljece iza naše potamnjele baštenske
ograde prosine nešto ljupko, prozracno i
svijetlo pa ti se prosto place, iako ne
znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit
i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio
cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo
ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se
tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio,
ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao,
nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih
dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio
nekog covjeka kako iskace kroz prozor od
njegove žene i nadao za njim grdnu viku
jer je mislio da se radi o nekom lopovu.
Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih
pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic
bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje
kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila
kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci,
djed je, živ živcat, zajedno s najboljim
dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju
ukopnu rakiju. I što se boca više praznila,
starac je postajao sve kuražniji, kao da
iz one litrenjace pretace i ponovo vraca
u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio
se cak i brata Sava i požalio «što rda nije
tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave
veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo
na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni
pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što
svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz
plug il motiku, savije draga leda majcici
zemlji, pa tako, korak po korak, kao da
su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu.
Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak
nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je
ta vjecita robija koja se zove težaluk.
(…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad
se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren
oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto,
pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više
nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni
svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili
Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad
su partizani oslobodili Bosansku Krupu,
neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu
kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao
sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke
svoga tavana. Raskriven, surovo izložen
suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek
mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen
kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao…
Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno
ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno
razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema
u isto vrijeme mjesta i za bombardere i
za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki
i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom
nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom
imao cetrnaest godina i što mu se one, kad
se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna
i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme
groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam
ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca:
pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji
sve hoce i sve može, njegova je ruka na
mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i
misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo,
koji ce do kraja tugovati i pominjati me
ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana:
stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice,
koja postojano gorucka u tamnoj dolini i
strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog
i nevjernog, koji raste nad horizontom i
silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad,
žalovito upitam, kao da sam nagazio na one
striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije
biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje
kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom
kao moj strikan?
Esej:
COPICEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA
Od postojanja ljudskog roda do danas, cini
mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke
o malim, obicnim, jednostavnim ljudima.
Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to
su istine. To su male, divne, jednostavne,
svakodnevne istine. Covjek se radja, živi
svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju
u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako
proživljava, raduje se ljepoti života, voli
svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši
dani naucio je da se smije umjesto da place,
naucio je da se bori, umjesto da cvili.
Naucio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije
kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku
istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta,
neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije
sve dobro u našim životima. I kud god da
kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogucnost!
Izgubljenost, razocaranost, iznevjerenost
svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš
ga naci. I u takvim vremenima, u takvim
danima, covjek bježi u snove, u maštu, u
prošlost, u neke druge, prošle dane i one
trenutke lijepih, malih srecnosti. Bježi
u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim
ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu
nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da
bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošcu.
U tim takvim Copicevim «zlatnim bajkama»,
živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni
sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni
malim, srecni zbog sitnica, jednostavni,
oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima,
riješavaju ih na lak nacin. Žive svoj život,
ne traže «hljeba preko pogace»... Imaju
svoj sistem životnih vrijednosti, svoje
male ideale za koje se bore i za koje žive.
Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali
nemaju pomracenja ljudske duše koja dodju
u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju
onu razocaranost i izgubljenost koju mi
imamo danas i koju je Copic sigurno imao
tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.
Zašto ovdje ne navesti onu Copicevu recenicu
iz pisma Ziji Dizdarevicu: «Prije nego me
odvedu, žurim da ispricam zlatnu bajku o
ljudima». Ta recenica i te rijeci, sasvim
dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat
covjeka u tim vremenima, i cežnju Copica
da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajuci
je, smogne snage da se izbori sa samim sobom,
sa razocarenjem, sa izgubljenim povjerenjem
u život. Da se iz te i takve bajke napije
snage koja ce mu pomoci da prebrodi krizu
i vrati povjerenje u bolje sutra. |
