Tomas Man je rodjen 6. juna 1875. godine u Libeku, u Njemackoj, a umro je 12. avgusta 1955. godine u sanatorijumu u Kilhbergu, kod Ciriha. On je, stalno pisuci i cesto uzimajuci rijec u kljucnim javnim pitanjima, dozivio i prezivio sva cetiri osnovna razdoblja savremene njemacke istorije. U carstvu Hoencolerma proveo je mlade godine i dobar dio zrelosti, a takodje je dobio visoke pohvale za svoje knjzevno stvaralastvo.Djela iz tog perioda su: ROMANI: Budenbrokovi (1901), Kraljevsko visocanstvo (1909),PRIPOVIJETKE: Tonio Kreger (1903), Smrt u Veneciji (1912); POLITICKO-ESEJISTICKI SPISI: Fridrih i Velika koalicija (1913), Razmatranja neopolitickog (1918). U Vajmarskoj Republici prozivio je zrelo doba. Bilo je to razdoblje velikog ugleda i brojnih priznanja: Bonski univerzitet mu je dodijelio titulu pocasnog doktora 1929. godine, medju prvima je postao clan Odjeljenja za knjizevnost nove Pruske akademije umjetnosti 1926. godine, rodni grad Libek mu je dodijelio poc!asnu profesuru 1926. godine, a 1929. godine dobio je Nobelovu nagradu za knjizevnost. cesto je putovao i drzao predavanja po zapadnoj Evropi.
Djela iz tog perioda su: ROMAN: Carobni brijeg (1924); PRIPOVIJETKA: Mario i madjioniar (1930) Godine Treceg Rajha proveo je u izgnanstvu. Bio je u otvorenom sukobu sa nacistickim rezimom, a njegove rijeci su iz godine u godinu sve je cesce i ostrije sadrzavale prokletstvo za Hitlerovu drzavu. Koristeci se silom koju su imali, novi vlastodrsci su mu oduzeli njemacko drzavljanstvo i sve pocasti koje je dobio do tada. Godine 1937. Man je uzeo cehoslovacko drzavljanstvo, a posto je njegova otadzbina postala ugrozena, on je 1938. presao u SAD.
Od 1934-1943. godine iz stampe je izisla TETRALOGIJA Josif i njegova braca, a 1939. godine ROMAN Lota u Vajmaru.U ratu napisan ROMAN Doktor Faustus pojavio se 1947. godine.
Tomas Man imao je bogat privatni zivot. U supruzi je imao sebi doraslog saputnika, a petoro njegove djece djelilo je uvjerenja, sudbinu i slavu svoga oca. Jedan od dva brata, Hajnrih, bio je takodje slavan pisac i veliki humanist kao i njegov saputnik tokom rata. Me|djtim, bilo je i teskih i tuznih trenutaka u Manovom zivotu, pocevsi od sukoba s bratom preko sinovljevog samoubistva sve do trenutka kada mu i najbolji prijatelji okrecu ledja na zajhtjev mocnog rezima.
Uprkos tome, Tomas Man je bio covjek koji se uzdizao iznad vremena velikih borbi i pometnji i koji je nasao izlaz u radu i stvaranju svojih velikih i svevremenskih knjizevnih djela.

CAROBNI BRIJEG
(Istorijska osnova romana)
Tomas Man je jedan od prvih pisaca koji su sagledali opasnost od prvog agresora, fasizma, i koji su knjizevnim djelom ustali u borbi protiv njega. Ta borba cini osnovu romana Carobni brijeg.
Rad na romanu zapoceo je u julu 1913. godine i do izbijanja rata nastala je , mozda, trecina romana, ali je samu ideju dobio jos krajem proljeca 1912. godine, kad je boravio u Davosu gdje se lijecila njegova zena. Zato se moze reci da je roman sastavljen od autobiografskog i neautobiografskog. Ono sto je autobiografsko je sam boravak u Davosu, gdje je Man upoznao majku dva bolesna sina, madam Sosa, Spanjolku, te upravnika kojeg je identifikovao sa Berensom. Rasprava O Bozjoj drzavi i zlom spasenju ima slicnosti sa javnom raspravom oko demokratije koju je Man vodio sa bratom Hajnrihom.
Ocevidno "roman jednog vremena" govori o tome da se bije bitka izmedju humanosti i nehumanosti, slobode i neslobode, ali i da humanost i sloboda nemaju borca koji bi se za njih uspjesno izborio. Izmedju frontova je obican njemacki gradjanin, cesto pokoleban i zbunjen, koji se ne moze opredijeliti ni za totalitarizam ni za slobodu i demokratiju. Hans Kastorp, glavni junak ovog romana, je, u stvari, predstavnik ove gradjanstine, a Setembrini i Nafta su olicenje sila koje se neprestano bore i sukobljavaju. Dakle, Carobni brijeg vecinom sadrzi sliku svoga vremena.
Knjizevno sredstvo za stvaranje ove slike pruzio je realisticki postupak u prikazu likova. Takodje je sam ambijent zacarane planine posluzio da prica bude izdvojena iz svakodnevice i da se stvore uslovi za razmatrajnja sustine. Kastorp, Setembrini, Nafta, Sosa, Berens, Krokovski, Cimsen, Peperkorn, Albin, Vezal, Ferge, gdja Ster i svi drugi, samo naizgled vode obican zivot bolesnika u sanatorijumu a, u stvari, predstavljaju sliku bolesne Evrope pred Prvi svjetski rat. Sanatorijum predstavlja nezdravu ratnu sredinu u kojoj se zarazi svako ko boravi u njoj. Roman prikazuje vrijeme politickih netrpeljivosti; u njemu su ugrozeni covjek i covjecnost, Avetinjski svijet bolesnih olicava tezinu i problem rata. Otuda je pravi smisao rasprave O Bozjoj drzavi i zlom spasenju u opomeni: hoce li se u novu istorijsku epohu uci sa ocuvanim covjecnim dostignucima dosadasnje istorije ili bez njih?
Tomas Man je u svom djelu raspravljao velika pitanja epohe kao problem covjeka i pokazao se kao mislilac koji duboko tumaci svoje vrijeme. U vecini svojih romana, on je kroz svakodnevne literarne teme opisivao velike istorijske prelome.

KRATAK SADRZAJ ROMANA

Roman Carobni brijeg je tzv. roman - rijeka, jer u tancine opisuje procese (umotavanje u deku, dorucak) i razmisljanja koja se odnose na strucne ideje (filozofija). On je takodje i roman - esej jer daje filozofski pogled na obicne zivotne teme. Osnovu romana cine dijalozi i rasprave Setembrinija i Nafte u koje povremeno ukljucuje Kastorp, te vrijeme kao glavni motiv. "Ovdje se naprosto igraju vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan." Ovo je rekao Hans Kastorp kada je dosao u Berghof sanatorijum u posjetu rodjaku Joakimu. Joakim Cimsen smatra da na brijegu vrijeme ne postoji, vec da je samo "presipanje iz supljeg u prazno". zivot na brijegu je za njega negacija stvarnost.
Ovo djelo postavlja mnogo filozofskih pitanja, narocito pitanja prezivljavanja i nadzivljavanja smrti, bolesti i prolaznosti. Tome u romanu mnogi posustaju pocevsi od gdina Albina koji drzi pistolj pri ruci, ako mu dosadi zivot, preko Menera Peperkorna, koji se ubija otrovom, pa do Nafte koji u dvoboju izvrsava samoubistvo.
Zivot na carobnom brijegu sastoji se od lezanja na balkonu, boravka u trpezariji, mjerenja temperature, te odlaska u setnju. Hansov zivot je pomalo bio drugaciji, jer je on redovno odlazio u posjete Setembriniju i Nafti i, za razliku od drugih, je bio zaljubljen u Klavdiju Sosa koja ga je podsjecala na djecaka Hipea iz njegovog djetinjstva. On joj je na Valpurginu noc, na maskaradi izjavio ljubav, a ona njemu da odlazi. Na odlasku joj je poklonio svoj "unutrasnji portret" - rentgen sliku. Jos jedno mjesto gdje su se svi okupljali bila su predavanja dr Krokovskog, najcesce predavanja o ljubavi, telepatiji, hipnozi, tumacenju sna. U roman pisac uvodi fantasticno u onom trenutku kada su uz Elinu pomoc prizivali duhove. Prvi se javio pjesnik Holger koji im je recitovao pjesme. Na seansi su pustali muziku sa ploca koje su dobili na poklon. Za vrijeme pojavljivanja ploce Faust Hans je prizvao Joakima, da bi se na kraju pokajao i molio ga za oprost.
Roman zavrsava potpunim preobrazajem Hansa Kastorpa. On mijenja svoje navike : prestao je da pusi Mariju Mancini i poceo Zakletvu na Ripliju. Za njega je stalo vrijeme simbolicnim prestankom rada njegovog sata, odlazi u rat ali ne zlovoljan vec pjevajuci. Preobrazio se u novu licnost zahvaljujuci boravku u Berghofu i ljudima sa kojima je tamo bio.

HANS KASTORP

Hans Kastorp, glavni junak romana, je veoma mlad covjek (na pocetku romana bile su mu 23 godine) i potice iz bogatog gradjanskog sloja grada Hamburga. sto se tice struke, zavrsni je student tehnike (brodogradnje). Po nacionalnosti bio je Nijemac, a politcki je bio neopredijeljen; stajao je izmedju Nafte i Setembrinija. Prikazan je kao veoma radoznao, inteligentan i sa izuzetnom moci zapazanja.
Man ga u roman uvodi odmah na pocetku opisujuci njegov dolazak u Berghof s namjerom da posjeti svoga rodjaka Joahima Cimsena na tri nedjelje. Tamo je smjesten u sobu 34 u kojoj je prije njega boravila jedna zena koja je preminula, sto istovremeno moze da simbolise prolaznost zivota i neprolaznost bolesti, jer Kastorp zauzima njeno mjesto. Nakon opisa Hansovog djeda i njegovih politickih uvjerenja, Man se ponovo vraca u sanatorijum gdje nas upoznaje sa dr Berensom i Krokovskim, te sa bolesnicima koji tu borave. Odmah po Kastorpovom dolasku, Berens mu je preporucio da pocne mjeriti temperaturu, cime ga poistovjecuje sa ostalim bolesnicima. Iako u Berghof dolazi zdrav, Kastorp kao jedinka nije mogao da opstane vec je poprimio osobine svh onih na brijegu.
Glavni akter romana nije Kastorp, nego vrijeme. Ono je psiholoska kategorija, bit koja odredjuje sve jednolicnost zivota kojoj je sve potcinjeno.
Covjek ima osjecaj da je propadanje veoma sporo. To je Kastorp prozivio kada ga je za vrijeme skijanja uhvatilo nevrijeme. Tada je, nakon sto je na skijama kruzio do u nedogled i skupljen pored kolibe sanjao, shvatio da je to trajalo samo 10 minuta, a njemu se cinilo kao vjecnost.
Kastorp, kao glavni lik, najaktivnija je licnost u romanu. Odlazio je u setnje, u posjetu Setembriniju i Nafti, citao enciklopedije i naucnu literaturu, te pomagao bolesnima. U duge i raznolike rasprave izmedju Setembrinija i Nafte upustao se povremeno ne stajuci ni na ciju stranu, jer je Setembrinija smatrao verglasem i vjetropirom, a Naftu zestokim malim jezuitom i teroristom, te spanskim muciteljem i batinasem. Pri tom mu je Setembrini bio ljudski blizi, a Nafta djelovao ubjedljivije. Nakon 7 godina provedenih u Berghofu, Hans je otisao u rat, sa vise znanja i iskustva, pjevajuci, i tim gestom pruzajuci otpor zlu i obezvredjujuci ga sa ponosom i dostojanstvom.

NAFTA

Leo Nafta, "ruzan mali jezuit i terorist", kako ga naziva Hans Kastorp, bio je susta suprotnost Setembriniju i sa njim je u stalnoj raspravi. Iako se pojavljuje u drugom dijelu romana, on je veoma znacajan za prikaz vremena u kojem je zivio pisac. Nafta je vezan za srednji vijek, sa ciljem da stvori sutrasnjicu. Filozofski, on je bio najdublji od svih licnosti romana. Sluzeci se dualistickim filozofiranjem o suprotnosti duse i tijela, dogmatski je izvodio covjekovu slobodu u ideji pomocu priznavanja kosmicnosti duse i transcendentalnosti ovozemaljskog zivota. Prema Nafti proleterijat se uzdigao "da uspostavi teror radi spasa svijeta i da postigne Spasiteljev cilj; zivot u bogu, bez drzave i klasnih razlika".
On je smatrao da je covjek apstraktna ideja u kojoj je ovaplocena priroda i da ga, kao takvog, treba uzeti za ideal. Iz svega ovoga vidi se da Nafta zastupa smjesu katolicanstva i komunizma koji su otjelotvorenje snaznog totalitarizma koji je propao sam zbog sebe, kao i Nafta kad je ispalio sebi metak u glavu u dvoboju sa Setembrinijem.

SETEMBRINI

Lodoviko Setembrini bio je inteligentan, obrazovan, enciklopedijski ucen i politicki dobro obavijesten. Bio je mudar i pronicljiv posmatrac i o ljudima iz svoje okoline imao mnoga ironicna zapazanja. Imao je "produhovljen izraz lica" i "lijepo drzanje", iako je bio siromasno obucen. Po nacionalnosti bio je Italijan, ali je izvrsno govorio njemacki jezik. U trpezariji sa 7 stolova setao se sa "rukama u dzepovima" i "cakalicom medju zubima", prilazio svakom i sa njim prijateljski razgovarao.
Odlikovao se optimizmom i vjerom u svoje ideale - istinu, pravdu, republiku svijeta. U raspravi je bio posten, govorio je iskreno i branio se otvoreno. Njegov lik uzdigao se u dvoboju s Naftom kada nije htio da puca nego je ispalio metak u vazduh. U Naftinim ocima on je bio kukavica, ali u opsteljudskim humanista. Zastupao je zastarjeli liberalizam, humane ideale. Zalago se za "objektivnu naucnu istinu" a politicku buducnost svijeta vidio je kao "svetu alijansu gradjanskih demokratija".

MENER PEPERKORN

On je bio postariji Holandjanin, koji je dosao u Berghof u pratnji madam Sosa. Prisao je uvijek sa narocitom gestikulacijom, "zaustavio bi razgovor, napravio pauzu..." i rekao: "Dobro, sve dobro. Svrseno."
"Nije nista kazao, ali njegova glava izgledala je nesumnjivo znacajna, njegova mimika i gestovi tako odlucni, upecatljivi, izraziti da su svi mislili, pa i Hans Kastorp, da su culi nesto izvanredno vazno."
Sa Hansom je najcesce razgovarao o madam Sosa. Hans ga je postovao i smatrao genijem, pazljivo ga sluao i bio jedini koji ga je razumijevao. Peperkorn je umio da filozofira, ali ne na nacin na koji su to radili Nafta i Setembrini. On je govorio "neobicno preciznim i sazetim stilom - nepovezanosti nije gotovo ni bilo". Bio je obrazovan, sto se vidi u razgovoru sa Hansom o kininu i otrovima. On sam dao je napraviti mehanizam na principu zmijskih zuba u koje se sipa otrov. Jedne noci tom spravom izvrsio je samoubistvo.
CITATI

"Voljeti lice znaci voljeti dusu."
"Zar odvratan covjek nije covjek?"
"Zivot nije materija, a nije ni duh, on je nesto izmedju toga dvoga, fenomen nosen materijom, kao duga nad vodopadom, i kao plamen."
"On je potajno osjecajno kretanje u cednoj hladnoci, studeni svemira, pozudno skrivena necistoca usisavanja i izlucivanja materije."
"Ljubav se suprotstavlja smrti, samo je ona jaca od smrti, a ne razum. I lijepo ponasanje potice samo iz ljubavi i dobrote; lijepo ponasanje i uljudnost razumne i prijateljske zajednice i lijepe ljudske druzbe - sa diskretnim obzirom na krvavu gozbu."
"Vjera je organ saznanja, a razum je drugostepenog znacaja, jer je volja primarna, a razum moze da je pretrese I dokaze."
"Smrt je dostojna postovanja kao kolijevka zivota, kao majcina utroba obnavljanja."
"Bogovi i smrtnici isli su ponekad u carstvo sjenki i uspjeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvijek njihov."
"Simptom bolesti je samo preruseno ljubavno dejstvo, a svaka bolest preobrazena ljubav."
"Bolest je u najve}oj mjeri covjecna, jer biti covjek znaci biti bolestan."
"Dusa bez tijela je isto tako necovjecna kao i tijelo bez duse, a uostalom ovo prvo je rjedji izuzetak, a drugo pravilo."
"Naoruzajte tijelo i duh nepovjerenja i uvijek budite spremni da ga kritikujete i da mu se oduprete."
"Razum je glup pred smrcu, jer on nije nista drugo nego vrlina, a smrt je sloboda, bezobzirnost i pozuda."
KRATKA RASPRAVA O CULU VREMENA

"Ono sto nazivamo dosadom - dugim vremenom - prije je upravo neko bolesno osjecanje razonode - skracivanje vremena usljed monotonije: veliki razmaci vremena, kad imaju neprekidno jednolik tok, skupe se na nacin koji do smrti zastrasi scre; kad je jedan dan kao svi, onda su svi kao jedan; a u savrsenoj jednolikosti i najduzi zivot prozivio bi se sasvim brzo i minuo za tren oka. Navikavanje je obamrlost ili pak malaksalost cula vremena, i sto nam u mladosti godine prolaze lagano, a kasnije zivot sve brze promice i juri, i to mora da pociva na navikavanju."