Bilješka o piscu
cehov, Anton Pavlovic ( 1860.-1904. ), ruski novelist i dramaticar, po zanimanju lijecnik. Zapoceo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obra|uje izgubljene i otu|ene likove. cehov ne donosi u svojim novelma doga|aje, zbivanja, a niti velike izrazite licnosti koje nastupaju u društvu glasno i bucno. Fabule su vrlo jednostavne, ili uopce nije težište na njima, jer cehov nastoji izazvati dojam, ugo|aje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno ocituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj nacin lakonican,a obilno se sliži pejzažima i lirskim digresijama.
I u drame cehov ne unosi vece dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugo|aja u kojima se likovi ocituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je cehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivacem ruske impresioniticke drame; njegove se drame uzimaju kao iprimjer tzv. lirske drame.

Ujak Vanja

Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene iz života na selu..., upucuje nas na neku idilicnu ili realisticku pricu iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradica, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjece na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
cehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramaticnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.
Porodicni odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramaticnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kcerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te lijecnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru razlicitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj nacin svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.
Naši su slabici samo drhtaji, osu|eni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeci od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabacenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošci ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosjecnost u kojoj se krecu. Bježeci od malogra|anštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvacaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragicnija je spoznaja da ce i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitacno dosadno cekajuci smrt kao jedinu mogucu promjenu.
Kada se tih šest nesretnika na|u zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaci krivca za svoje stanje, cehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugo|aj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umjesto zbivanja u drami imamo raspoloženje.
Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. cehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjecaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadicna su.
Skucenost i ogranicenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i nocu na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.
Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnicki virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi necim ne pokvari vrijednost književnog djela.
Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovic. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naucnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni strucnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu obicnu ništicu.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bice, a tvoje smo clanke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred ocima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti, a ništa ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)

“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.” ( str. 45.)

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života: poslije njega nece ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mjehur od sapunice!” ( str. 25.)
-------------------------------------------------
Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)
-------------------------------------------------
Iako nemocan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlucno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je cin završio ocajno i sramotno, promašio je profesora.
Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraca ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da ce još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je buducnost besmislena.

-------------------------------------------------
“Vojnicki: ... Meni je cetardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako cu proživjeti tih trinaest godina? [to cu da radim, cime cu ih ispuniti? ” (str.51.)
-------------------------------------------------
Vojnicki bi želio nemoguce, novi život.
-------------------------------------------------
“Vojnicki:...Poceti nov život...Reci mi, kako da pocnem...od cega da pocnem?”
(str. 52.)
-------------------------------------------------
Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.
-------------------------------------------------
“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52.)
-------------------------------------------------
Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lijecnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nece ni živjeti. Nikada nece biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.
-------------------------------------------------
“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reci, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti milostiv!” (str. 47.)
-------------------------------------------------
Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprcacena ocekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršcansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.
Sonjinim dijalogom tocno završava drama:
-------------------------------------------------
“Sonja: ..., a kad nam do|e naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti cemo se.” (str.59.)
-------------------------------------------------
Astrov je lijecnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Odre|enu simpatiju cehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i cehov bio lijecnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:
-------------------------------------------------
“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.” ( str. 14. )
-------------------------------------------------
Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao covjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjecaje, ne može voljeti.
-------------------------------------------------
“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne ocekujem, ne volim ljude... Odavno vec nikog ne volim.” (str. 28.)
-------------------------------------------------
Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrecinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a narocito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum.
Jelena je nesretna žena koju svoju najvecu nesrecu prima sa manje emocija donekle racionalno.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrecna žena, ona ima staroga muža! To je sauceše pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str.17.)
-------------------------------------------------
Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: ]uti! Ti si me ubio!” (str. 20.)
-------------------------------------------------
Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještacena od pocetka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podnijeti- to je nemoralno.” (str.11.)
-------------------------------------------------

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaca kao nešto prirodno.
Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena velicina koja u zimi svoga života ocekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

“Vojnicki: covjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umjetnosti, a nimalo ne razumije umjetnost.” (str.10.)
-------------------------------------------------
Ono što ubija profesora i cini ga nesretnim je starost. citav je život bio sebican, a sada život ostavlja drugima, mla|ima.
-------------------------------------------------
“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. \avo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.”
(str.20.)
-------------------------------------------------
Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.
Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.
Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u odre|enom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.