|
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlašćena lica u krivičnom postupku pobijaju odluku suda o krivičnoj stvari koju smatiaju nepravičnom ili nezakonitom, traže ći od suda pravnog lijeka da je izmjeni ili ukine. Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) su procesne radnje subjekata u krivičnom postupku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmjeni donošenjem nove sudske odluke . Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva određenom sudskom odlukom u obliku zakonskog pravnog sredstva. Pravnim lijekom pobija se odluka suda, dakle dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i po tom osnovu od neposredno višeg nadležnog suda traži preinačenje ili ukidanje te odluke. Pravni lijek je mogu ć samo pod uslovom da je donijeta odluka u prethodnom stepenu i da ne postoji mogu ćnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog. Kada se završi postupak u prvom stepenu, suđenje u daljim stepenima uslovljeno je upotrebom pravnih lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova, zavisi od volje lica ovlašćenih na njihovo podnošenje, s tim da ta lica određuju i obim i predmet odlučivanja, semnekih izuzetaka.
Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadržano je i u izvjesnosti donošenja pravilnije odluke u postupku pravnog lijeka, koja se ogleda u više važnih činjenica: izjavom pravnog lijeka krivični se predmet iznosi pred višu instancu u kojoj su sudije s većim znanjem i iskustvom i boljim objektivnim uslovima rada; pravilnost donesene odluke podvrgava se ocjeni dvaju različitih foruma; drugostepeni sud je kvalitetno bolji; druge sudije ponovo ispituju istu stvar, što znači da se odluka formirra kroz više ispitivanja raznih lica; postoji mogućnost iznošenja novih činjenica i novih dokaza i sl. Pravni lijekovi značajno doprinose ujednačavanju i pravilnijem shvatanju pojedinih instituta materijalnog i krivičnog procesnog prava. S tim u vezi, međunarodno pravna jemstva prava na žalbu predviđena su u članu 2 stav 3 tačka a) MPGPP i lanu 2 stav 7 uz EKLJP. Isto tako, pravo na žalbu je neodvojivo od prava na pravično suđ enje iz člana 6 EKLJP.
|
Na osnovu tih konvencijskih i ustavnih normi, svi procesni zakoni-krivični, parnični, upravni i drugi-neizostavno sadrže i odredbe o pravnim lijekovima, posebno o pravu na žalbu protiv prvostepenih odluka.
U članu 13 EKLJP utvrđsno je da svako kome su povrijeđ ena prava i slobode predviđ ena u ovoj konvenciji ima piavo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i kada su povredu ovih prava i slobcda izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu. Evropski sud za ljudska prava je odredio da se zaštita pružena članom 13 treba protezati na svačiji sporni zahtjev da su njegova prava i slobode prema EKLJP povrijeđ eni. Kada pojedinac ima sporan zahtjev da je žrtva kršenja piava navedenih u EKLJP, on treba imati pravni lgek pred domaćim oiganom, i to kako da bi se odlučilo o njegovom zahtjevu, tako i zato da bi se, ako je to potrebno, omogućila žalba. I dosadašnji Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni podnosiocu, moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako nije tako, nedostaja će imneophodne dostupnosti i efikasnosti.
Pravo na žalbu protiv sudskih krivičnih presuda nije samo ustavno i zakonsko pravo čovjeka i građ anina ve ć je i osnovno ljudsko pravo koje kao takvo predviđ a i jamči i član 13 EKLJP, te posebno član 2 Protokola 7 uz tu konvenciju. Ustavni sud BIH, kao i Evropski sud za ljudska prava, nalaze da nije potrebno iscrpiti domaće pravne lijekove ukoliko se pokažu ne efikasnim.
Obim člana 2 Protokola 7 uz EKLJP je, u osnovi, određ en konceptima "krivično djelo" i sud", te rije čima "osuda ili kazna". Značenje rije či "krivično djelo" tijesno je povezan za koncept "krivične optužbe" iz člana 6 EKLJP. Zato je ispravno tvrditi da se član 2 Protokola 7 uz EKLJP, takođe odnosi na disciplinske i administrativne kazne koje potpadaju pod obim člana 6 EKLJP. Me đutim, član 2 Protokola 7 uz EKLJP ne može da se primjeni na preventivne mjere, naloge za deportaciju i odluke koje se odnose na protjerivanje, ukoliko one ne sadrže elemente krivičnog zakona. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da
|
zahtijeva sudsku presudu, zahtjev postojanja sudske presude, kao što je utvrđ en u članu VI/3.b) Ustava BIH, morra se tuma čiti na fleksibilan na čin.
Ustavni sud je piihvatio jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prrava, kao princip iscrpljivanja pravnih lijekova mogu ćih po zakonu, u smislu podnošenja apelacije u roku od 60 dana od dana prijema posljednje odluke. Taj princip se odnosi isključivo na efikasne i adekvatne pravne lijekove. Novim pravilima Ustavnog suda (član 16 stav 2) predviđen je izuzetak u rješavanju apelacija i prije nego što je iscrpljen dopušeni pravni put, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava osnovnih sloboda koja štite Ustav BIH ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju BIH (npr. u slučaju kada o pravima i obavezama stranke nije odlučeno u razumnom roku). Međutim, iako ranije nije imao direktno propisanog ovlaštenja, Ustavni sud je do sada izuzetno intervenisao u nekoliko slučajeva, i to saglasno praksi Evropskog suda vezanoj za tumačenje "razumnog roka" (propisanog članom 6 stav 1 EKLJP). Naime, između više elemenata koji čine sadržaj onoga što Evropski sud naziva "poštenim provođenjem pravde" (the proper administration of justice), kao vrlo važan ističe se element razumnog roka, koji bi zahvaljuju ći EKLJP i praksi Evopskog suda trebalo postati pravnim standardom u svim zemljama potpisnicama EKLJP, uklju čujući i BiH.
2. OSNOVI PRAVNIH LIJEKOVA
Osnovi pravnog lijeka su nedostatci kako u samoj odluci, tako i u postupku njenog donošenja, na osnovu kojih se od višeg suda (suda koji ispituje odluku koja se pobija pravnimlijekom, instancijskog suda iudex ad quem) može tražiti ukidanje ili pieinačenje odluke nižeg suda (index a quo). Osnovi pravnog lijeka se, uglavnom zasnivaju na neprimjeni ili pogrešnoj primjeni zakona, kao i na nepravilno ili nepotpuno utvrđ enom činjeničnom stanju. U prvom slučaju (nepiimjena ili nepravilna primjena zakona), radi se o pravnim nedostacima (pravne greške, error iuris), gdje je sud, prilikom donošenja odluke, povrijedio odredbe kiivičnog postupka, tako da postupak u kome je odluka donijeta nie u skladu sa zakonom (error in procedendo) ili je prilikom primjene zakona na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio krivični zakon (error in iudicando). U drugom slučaju (nepravilno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), radi se o činjeničnim greškama (error facti),na taj način što sud nije imao u vidu sve potrebne činjenice ili ih je uzeo u obzir, ali pogrešno ocijenio, pa nepravilno, u okviru zakona, izrekao krivičnu sankciju. Osnovi zbog kojih se presuda može pobijati određeni su u članu 269, a dalje razrađeni u čl 297-300.
|
Kod odre đivanja osnova pravnih lijekova bitno je obezbjediti, s jedne strane, efikasan sistem pravilnog sudskog odlučivanja i , s druge strane, isklju čiti mogućnost nanošenja
neopravdane štete nekoj stranci . Polazeći od toga, da bi neka povreda zakona bila osnova pravnom lijeku, treba da je bitna. Da li je neka povreda zakona bitna, piopisuje se u samom zakonu, tako da osnov pravnom lijeku mogu biti samo povrede zakona izričito utvrđ ene zakonom. Međutim, ni sve bitne povrede zakona koje mogu biti osnov pravnom lijeku, nemaju istu važnost. Polaze ći od toga, razlikuju se apsolutne i relativne povrede zakona, što dalje znači da sve bitne povrede zakona nisu i apsolutne. Kod apsolutnih povreda zakona polazi se od neoborive pietpostavke da su one imale štetan uticaj na odluku, uz isključivanje mogućnosti da se dokazuje suprotno. Traži se samo da podnosilac žalbe dokaže povredu bez obaveze da dokazuje i uticaj te povrede na odluku. Apsolutne povrede zakona navedene su u članu 297 i one obuhvataju sve povrede krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tač. A)-k). Kod relativnih povreda zakona (nabrojanih u članu 297 stav 2) ostavljeno je sudu da u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje da li je povreda uticala na zakonito i pravilno donošenje odluke. Zakonska formulacija iz č lana 297 stav2, po kojoj relativna povreda zakona, kao bitna, postoji ne samo kada je utvrđ eno da je imala uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke, nego i onda kada je mogla biti od uticaja, upropaštava i sam postupak utvrđ ivanja veze između donijete odluke i učinjene povrede.
|
|
|
|
RSS link na komentare
no ipak bi se moglo malo ...