|
Međunarodna ekonomija je znanost koja proučava ekonomske odnose među državama, odnosno međunarodnu razmjenu. Nadalje bavi se i istraživanjem svijetskog tržišta, teorijama nastanka vanjskotrgoviskog impulsa, vanjskotrgovinskim shvačanjima, instrumentima djelovanja na razmjenu (intervencionizam odnosno vanjskotrgovisnka politika), utjecajem valute na razmjenu, financijskim transakcijama u međunarodnoj razmjeni, ali i instrumentima unutrašnje privredne politike. Međunarodna razmjena je uvjek funkcionalno povezana sa:
a) domaćim tržištem,
b) međunarodnim tržištem, i
c) gospodarskim intervencijama
Õ MR = f(TD, TM, TI).
Povezanost svijeta, podjela rada i specijalizacija omogućuju porast blagostanja, jer zemlje uvoze ono što mogu u inozemstvo nabaviti po povoljnijim i kvalitetnijim uvjetima, a izvoze ono o čemu su se specijalizirale proizvoditi. Država se koristi različitim ekonomskim mjerama kako bi postigla i održala nacionalni optimum.
Tržišna intervencija jest svaka mjera gospodarske politike koju poduzima država ili neki drugi subjekt tržišta kojom se troškovi, cijene i valute dovode na razinu na koju ih tržište nebi nikada samo postavilo.
Model zatvorene privrede jest apstraktni idealizirani model pododan za ekonomsku analizu koja u stvarnosti nepostoji (zbog izvozne zavisnosti i upučenosti - što je zemlja manja i više upučena na razmjenu tada udio značenja vanjske trgovine raste).
Vanjska trgovina sastoji se od: a) uvoza; b) izvoza; c) vanjskotrgovinski obrt (broj uvoza i izvoza)
Sekrori međunarodne razmjene: a) razmjena robe, b) usluga, c) kapitala
A) Suštinske razlike unutarnje i vanjske trgovine:
Unutarnja se trgovina obavlja u granicama jedne privrede, a vanjska se trgovina obavlja preko tih granica, dakle ondje gdje kupac i prodavalac djeluju preko političkih granica dvaju odvojenih teritorija. Formalna dakle razlika podrazumjeva prijelaz granice. Suštinska se razlika pojavljuje prvom pojavom vanjske trgovine koja se zasnivala na pojavi specifičnih proizvodnih viškova čije su osobine dozvoljavale daleke tranporte i svladavanje prirodnog otpora razmjeni. (Umjetni otprori odnosno intervencijska ograničenja nisu elementi razlikovanja).
Ako prirodne troškove te vrste promatramo onim redom kako su se oni po svom značenju pojavljivali tijekom povjesti modernog svijetskog tržišta, riječ je o dvijema osnovnim faktorima:
1. Diferencirana mobilnost faktora proizvodnje
Dok se impuls unutarnje trgovine upravo sastoji u izazivanju prelijevanja faktora proizvodnje među granama putem mehanizma unutarnjih cijena, vanjskotrgovisnki impuls ne može vući porjeklo iz sličnog mehanizma jer smanjena mobilnost faktora proizvodnje preko granica sprečava formiranje svijetske prosječne profitne stope kao objektivnog mjerila njihovog preljevanja. Prosječna nacionalna profitna stopa onaj je objektivni kriterij po kojemu se ta unutrašnja preljevanja faktora proizvodnje izvršavaju i mjere.
o Ograničenja u međunarodnoj pokretljivosti kapitala: naknada za korištenje kapitala mora obuhvatiti i određenu riziko premiju jer se zbog većih rizika očekuje i veća dobit. Poznajemo komercijalni i politički rizik.
o Specifičnost migracije radne snage - pojave migracije u svijetu imaju pretežno karakter sporadičnosti, povremenosti i nesinkroniziranosti s kretanjima kapitala i s drugim impulsima koji se pojavljuju u međunarodnim privrednim odnosima. Mnogobrojni faktori se ovdje pojavljuju kao nepoznavanje jezika, različitih običaja, kulture itd.
2. Utjecaj jačanja privrednih posebnosti zemalja
Čimbenici koji su pridonosili razvoju privredne posebnosti zemalja su:
1. Valutne razlikke među područjima - zemlja koja ima vlastitu valutu može voditi valutnu politiku ili plitiku deviznog tečaja tj. glavni element stimuliranja i destistimuliranja razmjene. Kod zlatnog tečaja i mjenica još nije bilo problema vezanih uz promjene tečajeva (relativne promjene cijena kao relativne promjene tečajeva). U doba zlatnog tečaja sve su cijene bile na istoj razini kupovne moći novca (paritet). Ako je cijena neke robe veća reagiraju ponuda i potražnja i cijena robe će pasti; ali danas se ne mogu sve cijene vratiti već se javljaju dispariteti (odstupanje od jednakosti pariteta cijene iznad ili ispod). Postoje sljedeće vrste tečajeva:
a) Prirodni tečaj valute (Vp) - ponderirani prosjek svih cijena roba
b) Službeni tečaj središnje banke (Vs) - središnja banka integracijom ga održava na određenoj razini
c) Tržišni tečaj (VT) - takav je rezultat ponude i potražnje
2. Razlike u stupnju tehničkog razvoja privrede - specijalizacija razvijenijih privreda u proizvodnji visokih tehnologija, a manje razvijene privrede se sprecijaliziraju u proizvodnji sirovina i poluproizvoda. Mogućnost prijenosa tehnologije se može vršiti kupnjom licence.
3. Razlike u stupnju privrednim bogatstvima
• pokretač vanjske trgovine
• osnovica za razvoj industrije
a) industrija sa sirovinskom bazom osnovana na domaćoj sirovini
b) samonikla industrija
c) uvozno supstitutivna industrija
4. Različitost proizvođačkih i potrošačkih običaja
5. Razlike u gospodarskim ciklusima i dinamici - u 19. st. Engleska je dominirala svijetskim tržištem i nametnula svoj ritam razvoja kao opću razvojnu osnovu. Nakon svijetske krize zahvaljujući razvoju intervencionizma i manje privrede su dobile mogućnost da svoj unutrašnji ritam jače izoliraju od vanjskih utjecaja
6. Djelovanja političke evolucije - Politički rizik s vremenom stalno raste. Utjecaj na privrednu situaciju protivnika danas postao je instrument službene politike nekih zamalja što jest i velika prepreka za vanjsku trgovinu.
3. Bit prirodnih prepreka vanjskoj trgovini
Pri analiziranju elemenata nejednake mobilnosti faktora proizvodnje i utjecaja privrednih individualnosti zemalja, koji svi djeluju da se vanjska razmjena ni u uvjetima slobodnima od svake intervencije ne može odvijati pod istim ekonomskim zakonitostima koje vrijede za unutrašnju trgovinu. Moglo bi se navesti na pomisao da se samo nejednaka mobilnost faktora proizvodnje ima smatrati izvorom prirodnih otpora, a da se već sama pojava države i mogućnosti njene intervencije mogu tretirati kao izvor umjetnih otpora međurarodnoj razmjeni. Svi otpori na koje bi se nailazila vanjska razmjena zbog manje mobilnosti faktora proizvodnje nego u unutrašnjem prometu - predstavljali prirdne otpore, a svi ostali bili bi dodatni. Prije svega nejednaka mobilnost proizvodnje, već prema tome preljevaju li se oni u političkim granicama nacionalne ekonomi je ili se preljevaju preko tih granica - sama je po sebi upravo posljedica predhodnog preljevanja nacionalnih privrednih posebnosti država. Formiranje tih individualnosti predpostavlja već postojanje nekih granica, a posljedica je postojanja tih granica nejednaka mobilnost faktora proizvodnje pri prijelazu tih granica. Bitno djelovanje na formiranje vanjske trgovine nemože se priznati utjecajima što ih privredne individualnosti imaju na mobilnost faktora proizvodnje, a da se ono privremeno ne pizna i svim ostalim oblicima pomoću kojih privredne posebnosti spontano i bitno djeluju na mehanizam vanjske razmjene. Formiranje organiziranih društvenih zajednica evolutivna je zakonitost koja u biti mijenja privrednog razvoja isto onako kao što je formiranje i preljevanje kapitala, u počecima građanskog društva, izazvalo evoluciju u proizvodnim uvjetima i u formiranju onih sustavnih viškova namjenjenih tržištu koji su osnova i unutrašnje razmjne. Formiranje privredne individualnosti nije umjetni tehnički privjesak s kojim privredni razvoj treba računati, nego isto tako evolutivno uvjetovan organizacijski oblik opće proizvodnje kao što je formiranje kapitala evolutivno uvjetovan funkcionalni element modernog razvoja. Uostalom teškoća razlikovanja - koji su elementi privredne individualnosti zemalja prirodni, a koji umjetni, privrednom politikom nametnuli dodatni otpor razvoju vanjske razmjene, s kojim unutrašnja razmjena ne mora računati - samo je privredno veća kod ostalih djelovanja privredne individualnosti na vanjsku razmjenu nego kod mobilnosti faktora. Teorije kojim se objašnjava po čemu se mehanizam formiranja vanjske trgovine pod djelovanjem prirodnih uvjeta razlikuje od mehanizma unutrašnje razmjene, u svojim različitim varijantama - predstavljaju različite stavove u pogledu onih odnosa koji djelovanja prirodnih i umjetnih otpora na vanjsku razmjenu vode k optimumu. Samim tim one sadržavaju stanovite privrednopolitičke konzekvencije i sugestije, koje se nemogu odnositi na modificiranje prirodnih otpora, koji su determinirani privrednim zakonitostima. Zbog toga se uvjek takve sugestije odnose samo na stupnjeve dopuštenog ili preporučenog stvaranja umjetnih otpora. Te teorijske konzekvencije objašnjavanja vanjskotrgovinskog impulsa, kreću se u evoluciji u raznim varijantama između dviju krajnosti:
• Apsolutne slobode međunarodne trgovine i ukidanja svih otpora vanjskoj razmjeni, osim prirodnih,
• Autarkističkih tendencija, koje hoće umjetno zatrti vanjsku razmjenu i gotovo negirati njenu korisnost, koje su djelom svijeta dominirale u dvadesetom stoljeću sve do raspada SSSR-a
Prva krajnost prevladava u proklamiranoj koncepciji međunarodnih institucija, iako je u stvarnosti plačena raznim oblicima reguliranja tržišta. Liberalizam na riječima, a protekcionizam u djelu. Drugi koncept autarkijskog pristupa međunarodnoj razmjeni gotovo je izumro zajedno s napuštanjem centralno-planse ekonomske koncepcije.
B) Odnos robnog i nerobnog prometa u međunarodnoj razmjeni
U prošlom stolječu, usluge su se pojavljale u obliku robnih transporata, te gotovo nisu se pojavljivale u međunarodnoj razmjeni. Priključujući većinom vrijednost transporta vrijednosti tranpostirane robe, ove su usluge većinom nastajale u samoj vrjednosti robnog prometa. Jedino su zemlje kao što je Engleska - koja je u ono doba držala u rukama veći dio svijetskog transporta, za vlastiti i za tuđi račun - već rano osjetile potrebu diferenciranja između robnih i nerobnih izvora prihoda ili izdataka u međunarodnom prometu. Za većinu ostalog svijeta analiziranje platne bilance koja sadržava pregled cijelokupnog međunarodnog poslovanja jedne zemlje - robnog, sadržanoj u vanjskotrgovinjskoj bilanci, i ostalog obuhvačenog u bilancama usluga i financijskog poslovanja - razvio se u opću potrebu tek nakon svjetske privredne krize, tridesetih godina ovog stoljeća. Dotad je plačanje samo vanjskotrgovinske bilance zadovoljavao potrebe većeg broja zemalja. Sada bi na stvaranje zaključaka o karakteru međunarodne razmjene zemalja samo na osnovi robnog prometa dalo nepotpunu i iskrivljenu sliku pa bi moglo zavesti kreatore ekonomske politike. Očigledno je da s napredkom privrednog razvoja zemalja automatski raste udio nerobnog poslovanja u ukupnoj vrijednosti njihovih međunarodnih transakcija. Tako se evolucija međunarodnih privrednih odnosa sve brže odvija. Strogo odvajanje robnog od nerobnog postalo je na taj način gotovo arhaično. Ono se ipak još održava zahvaljujući tra diciji i, prije svega relativno dobro organiziranoj postojećoj vanjskotrgovinjskoj statistici. Ne treba podcijeiti utjecaj vanjskotrgovinske statistike nevezane na carinsku tehniku koja je tijekom prošlog stoljeća, a osobito pod utjecajem intervencionizma nakon svijetske privredne krize, dostigla određen stupanj pouzdanosti, sistematičnosti i međunarodne usporedljivosti. Međutim uspon statistike u svijetu već pridonosi tome da nerobni međunarodni promet neće morati tako dugo čekati, da bi se stvorila dovoljna tradicija za njegovu preciznu statističku kompilaciju; vjerojatno je da će se međunarodne transakcije u statistikama postupno smisaono spojiti po svojim ekonomskim bitima i da se više neće voditi odvojeno prema postojećim tehnikama kompiliranja. Svijetska trgovinska organizacija preporuča upotrebu određenih statističkih procedura kojima se na uniforman način rješava pitanje carisnkog vrednovanja roba i usluga u međunarodnim transakcijama.
1. Sadržaj i značenje vanjskotrgovinske bilance
VTB je pregled u kojem se suprostvljaju vrijednosti i količine cjelokupne izvezene robe neke zemlje u određenom vremenskom razdoblju. Da bi se dobila takva globalna bilanca robnog prometa jedne zemlje, potrebno je da budu prethodno detaljno iskazani svi zaključci s inozemstvom po artiklima, namjeni i podrijetlu robe. VT saldo predstavlja razliku koju ta bilaca iskazuje između ukupne izvozne i uvozne vrijednosti robe. Službeni VT saldo proizlazi iz službene VT statistike. Ova obuhvača samo onaj robni promet preko državnih granica koji je statistički zahvaćen određenim punktovima prijelaza o prometu robe preko državne granice, često ne obuhvača cjelokupan robni promet, ona se najčešće uzima kao osnova službenih razmatranja zato što zahvaća najveći dio rob e koja cirkulira s inozemstvom, a najčešće je jedina pouzdana. Jako je važna s ekonomskog stajališta. VT statistika vodi svoje podrijetlo iz obveznih carinskih manipulacija robe pri izvozu. Kod tih manipulacija, pored fakture, iz koje se vide sve komercijalne osobine pojedinog VT zaključka, a prije svega točna vrijednost i količina robe, i carinskih dokumenata (carinske deklaracije,uvjerenja o podrjetlu robe itd.), stranke uvoznik i izvoznik ili njihov nastupnik, moraju, po pravilu, predati i ispunjene statističke liste koje sadržavaju podatke o robi koji su usklađeni, ti formulari daju najtočnije raspoložive podatke o tekućem službenom robnom prometu preko granica. Cijelokupna je vrijednost svijetskog izvoza u zadnjih godina za određeni iznos više od cijeokupnog svijetskog izvoza, razlika između fob-vrijednosti i cif-vrijednosti robe u svijetskoj trgovini godišnje prekoračuje iznose od nekoliko milijardi dolara. Toliko od prilike iznosi vrijednost robnih transportnih usluga u svijetu. Kad jedna zemlja uvozi neku robu iz druge zemlje, uvozna i izvozna statistika dviju zemalja za istu godinu i za isti VT zaključak neće se poklapati ako je roba iz prve zemlje izvezena krajem prosinca, a u drugu početkom sjačnja sljedeće godine. Tjekom iste godine mogu nadalje nastati razlike među statistikama zbog različitog mjerenja robe. U jednoj se zemlji izvoz registrira po komadima, ili tucetima, ili kubičnim metrima, a u drugoj po težini. Do različite vrijednosti također može doći ako uvozna carinarnica korigira deklariranje fakture vrijednosti na što svaka takva ima pravo po nacionalnim propisima, dok se izvozna carinarnica oslanja na fakturu vrijednost i. Za fakturiranje izvozne robe po neto težini nacionalni propisi uvozne zemlje mogu predvidjeti carinjenje bruto težine za neto, uključivši ambalažu po nabavnoj cijeni ambaliranog osnovnog proizvoda. Najveća odstupanja u vrijednosti među raznim nacionalnim statistikama mogu nastupiti zbog razlika u načinu tretiranja nomenklature vrijednoti kao osnove za carinjenje. Između zemalja primjenjuju se tzv. Briselska carinska nomenklatura pri carinskom valoriziranju faktura.
Jaka ostupanja carinskih vrijednosti pojavljuju se osobito pri razmjeni polovne robe, jer među zemljama postoje različita mjerila procjenjivanja stupnja istrošenosti robe i priznavanja carinskih olakšica.
Karakteristike nerobne međunarodne razmjene
Porast udjela nerobnog prometa u međunarodnim privrednim odnosima posljedica je nekoliko utjecaja:
Prvi i najvažniji leži sigurno u neposrednim djelovanjima tehnološkog napretka. On zahtjeva da se proizvodnja i prodaja robe sve intenzivnije vežu i s prijenosom usluga. tehnološki je napredak po svojoj prirodi toliko usko povezan s robnim prometom da je teško odrediti utječe li taj napredak neposredno na porast opće vrijednosti međunarodnog robnog prometa, vezujući na robni promet intenzivnije vrijednost sve većeg broja novih usluga prije nego što se roba proda, ili pad zato što samostalno izaziva povećanje potreba za nabavom usluga koje se nadovezuju na već prodanu i finaliziranu robu u međunarodnoj razmjeni. Finalizacije vrednije industrijske robe povezana je sa sve intenzivnijim dodavanjem raznovrsnih radova i usluga, domaćih i uvezenih. S druge strane, i tehnologija p akiranja ili transporta omogućuje sve komplikacije i udaljenije transporte gotove robe i daljnji porast potražnje za odgovarajućim uslugama.
sastoji se u razvoju proizvodnih snaga u svijetu i porastu životnog standarda, što je omogućilo stvaranja sve novijih, ranije nepoznatih vrsta uslužne djelatnosti. Jače uključivanje uslužne djelatnosti u robnu proizvodnju pod pritiskom tehnologije i sve brojnijih novih specijaliziranih uslužnih djelatnosti najprije je počelo u unutrašnjem prometu. S intenzivnijim unutrašnjim opće privrednim razvojem, vjerojatno i sa stanovitim zakašnjenjem, ta se pojava onda sve više počela odražavati i u vanjskom prometu.
Pojačani razvoj nerobog prometa u međunarodnom prometu zasniva se zato vjerojatno na djelovanju postojećih razlika u stupnjevima postignutog tohnološkog napretka među zemljama.
Može se dakle zaključiti da stupanj razvijenosti sam po sebi determinira određeni kvalitativni stupanj usluga u turističke potrošnje što ih razvijene zemlje već zbog dostignutog stupnja razvijenosti mogu nuduti inozemstvu.
Prijenos tehnološkog znanja
Evolucija u vertikalnom proširivanju nomenklature robe sve višeg stupnja prerade u međunarodnoj razmjeni omogučuje da se vrši razmjena tehničkog znanja koja može uključivati prijenos patenata i proizvodnih licenci, za svaku fazu prerade, od finalizacije silazno preko raznih faza poluproizvoda do samog početka proizvodnje. Prijenos tehnološkog znanja, upravo dobro ukazuje na svu dubinu moderne evolucije u međunarodnoj razmjeni, ta evolucija nije toliko važna s gledišta metodoloških teškoća koje iz nje proizlaze pri sastavljanju platnih bilanca. Ona je mnogo značajniha s gledišta izmjena onih kalkulacijskih pretpostavki s kojih mora polaziti teorija o vanjskoj razmjeni. Teorija o vanjskoj trgovini treba objasniti kako dolazi do razmjene određen ih artikal i zašto se drugi ne pojavljuju u međunarodnoj razmjeni.
TEORIJE O MEHANIZMU VANJSKE TRGOVINE
Budući da do sada merkantilizam je bio zauzeo dosta negativan stav prema vanjskoj razmjeni, smatrajući izvoz korisnim samo dok donosi zlato u zemlju, a uvoz štetnim, merkantilizam se usredotočio na razvijanje tehnike povečanja izvoza i destimuliranje uvoza, dezinteresirajući se za pitanje što bi se dogodilo s vanjskom razmjenom kada država nebi primjenivala tu svoju tehniku ni u izvozu ni u uvozu.
Povjest tumačenja vanjske trgovine je novijeg doba jer je vanjska trgovina nastala spontano radi stvarnih potreba. Pojavom liberalizma, prvi pokušaji teoretskog objašnjenja o tome kako funkcionira vanjska trgovina temelji se na te prve liberalne teorije koje su težile ukidanju merkantilizma, oslobađanju svijetskog i domaćeg tržišta, ostvarivanju optimalne podjele rada u svijetu što bi trebalo biti u interesu svih zemalja.
Klasične građanske teorije o nastanku vanjske trgovine
o Teorija apsolutnih prednosti Adama Smitha
Vanjskotrgovinski poticaj zasniva se prema Smithu, na pretpostavci da će svaka privreda proizvoditi za izvoz ono u čemu su njeni troškovi proizvodnje apsolutno niži nego u ostalim privredama, a uvoziti ono što može proizvoditi samo uz više troškove. Smithovu teoriju djelovanja odnosa apsolutnih troškova proizvodnje u međunarodnoj razmjeni treba razumjeti kao pokušaj teorijskog obrazloženja zahtjeva da se u borbu protiv merkantilizma uvede sloboda svjetske trgovine. Smith je zagovarao specijalizaciju i podjelu rada, ta teorija je povečavala efikasnost i proizvodnost rada. Efikasnost proizvodnje mjeri se utroškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda jer samo rad stvara vrijednost. Specijalizacijom će ukupna proizvodnja i potrošnja biti veća u obje zemlje koje sudjeluju u vanjskoj trgovini. Slabost ove teorije ogleda se u tome da u slučaju da se pojavi zemlja koja nema apsolutnu prednost u ničemu, ne bi mogla sudjelovati u razmjeni.
o Teorija Komparativne prednosti - David Ricardo
Rikardova teorija je bazirana na relativne komparativne prednosti i podrazumjeva da svaka zemlja će se specijalizirati za proizvodnju u kojoj je relativno najjeftinija, a zemlja u kojoj je proizvodnja skupa specijalizirat će se u onaj segment gdje je najisplativija. Ova teorija se bazira na sljedećim predpostavkama:
(1) Komparativne prednosti selekcioniraju proizvodnje koje u danim okolnostima ulaze u međunarodnu razmjenu, a te se okolnosti u danim uvjetima međunarodne razmjene nemogu mjenjati zato što već predstavljaju optimalnu podjelu rada (opća statika u privrednim odnosima); (2) predpostavka apsolutno liberalnog sustava, gdje nepostoje mjere koje otežavanja razmjene; (3) Komparativne prednosti formiraju se na osnovi uspoređivanja uvjeta proizvodnje među parovima.
Sa svakom pretpostavkom koja bi otpala Ricardova koncepcija postaje sve apstraktnija i udaljena od stvarnog života.
1.3. Neoklasične interpretacije komp. prednosti - John Stuart Mill
J.S.Mill najprije je pokušao dopuniti Rikardov model dajući objašnjenja u pogledu oscilacije cijena i promjena odnosa troškova. Bazira se na ono što se naziva liberalističkom erom u vanjskoj trgovini, te je započela poslje 30tih godina prošlog stolječa. Ova teorija podrazumjeva koliko jedinica proizvoda može proizvesti jedna jedinica rada i obrnuto. Mill je u međunarodna uspoređivanja direktno unio element produktivnosti rada, takav element je unio tvrdnjom da će se izvozna cijena zemlje s višom produktivnošću, formirati u razini između vlastite vrijednosti rada koju bi uvoznik morao utrošiti kad bi sam proizvodio taj artikl. Gdje će se ta cijena nadalje formirati ovisi o po tražnji uvoznika.
Ta teorija se vuče među nekim teoretičatima sve do naših dana, te neki od teoretičara koji su se bavili tom teorijom su: N.W.Senior, J.E.Cairnes, F.W.Tausing, Jacob Viner, F.Graham, G. Haberlet.
Funkcionalne interpretacije vanjske trgovine
Funkcionalne teorije vanjske trgovine polaze od točke kako izvire vanjska trgovina iz cijelokupne privrede, polaze od selekcije na domaćem tržištu pa do uključenja na svijetsko tržište. Taj funkcionafni pristup pajavljivao se gotovo paralelno sa raznim varijantama teorije o komparativnim prednostima, i željela se objasniti sva unutrašnja uzročnost privrednih pojava koje je teorija komparativnih prednosti samo u njihovim vanjskim implikacijama statički zahvaćala i tumačila.
2.1. Vanjska teorija prema kvantitativnim teorijama - Davit Hume
Davit Hume polazi od liberalističkog sustava isto kao i Adam Smith, i promatra vanjsku trgovinu kao sustavni dio općeg gospodarskog sustava u zemlji. Davit smatra da netreba poduzimati mjere reguliranja na tržištu jer je u pogledu automatizam. On tvrdi da se u međunarodnim odnosima privreda, vanjskotrgovinska ravnoteža mora uspostaviti sama od sebe. Prema njemu, cijene u zemlji s pasivnom vanjskotrgovinskom bilancom moraju opadati u razmjeru s količinom zlata koja se odljeva iz zemlje, i to onoliko koliko iznosi protuvrijednost viška uvoza nad izvozom robe. Takav će odnos povečati konkurentsku sposobnost domaće robe u inozemstvu. Što je priliv zlata iz inozemstva veći, uvjetovat će povečanje unutrašnjih cijena koje će djelovati na smanjenje izvoza i povečanje uvoza. Ova teo rija vrijedi ukoliko je ograničena količina zlata i sve do kada se pojavi mehanizam kreditiranja.
Tumačenje MARX-ova prilaženja vanjskoj trgovini
Karl Marx je poznat filozof 19. st., koji se bavio političkim i ekonomskim problemima. Njegove su se ideje formirale u jeku pokušaja građanskih ekonomista da dopunama Rikardovske koncepcije, prilagode teoriju komparativnih prednosti promjenama koje su u vanjsku razmjenu unosili moderniji oblici kapitalizma. Marx svojom teorijom vrijednosti, koja se bazira na funkcionalnom objašnjenju odnosa troškova proizvodnje i tržišne cijene, nije se opredjelio ni za uključivanje teorije komparativnih prednosti iz svog gledanja na postanak vanjskotrgovinskog impulsa niti nije za nj dao neko neposredno funkcionalno objašnjenje iz kojega bi se moglo zaključiti prihvačenje koncepcije. Marx tvrdi da jedna zemlja može dati više opredmečenog rada u naturi nego što ga uvozom dobiva, a da pri tome uvozi robu jeftinije nego što bi je sama mogla proizvoditi. Prema tome manje razvijene zemlje iskazivale bi komparativne prednosti u djelatnostima s niskom produktivnošću i niskim organskim sastavom kapitala. Moguće je da primjenom nove tehnologije koja će smanjiti troškove a nadalje i cijene takve zemlje postaju i izvozno osposobljene. Prosječna nacionalna proizvodnost se može povečati ili smanjiti i na taj način promjeniti kriterij izvozne sposobnosti. Rezumirajući Marx svojoj funkcionalnoj teoriji postavio je prosječnu proizvodnost rada koja podrazumjeva onih koji su natprosječni, mogu biti orijentirani izvozu, a oni koji su ispodprosječni dobro bi bilo da se usredotoče na uvoz.
3.1.Teorija opće privredne ravnoteže - Hecksher-Ohlinova teorija
Ova teorija smatra se najvećim dostignućem čiste teorije vanjske trgovine i ukazuje da razlike u odnosima cijena proizvoda u pojedinim zemljama potječu iz razlika u uvjetima ponude i potražnje. Različiti uvjeti ponude proizlaze iz razlike i uvjetima proizvodnje što je posljedica različitosti u količini i kvaliteti proizvodnih faktora kojim zemlje raspolažu. Teoriju vanjskotrgovinskog poticaja zasnovanu na nejednakoj opskrbljenosti zemalja različitim količinama faktora proizvodnje razvio je Ohlin iz jezdre koju je formulirao Heckscher, a upotpunio Samuelson, dokazavši da poučak o izjednačavanju cijena faktora proizvodnje ne važi u slučaju reverzibilnosti tih faktora, jer će relativna cijena kapitala uvijek biti niža u zemlji bogatoj kapitalom nego u zemlji bogatoj radnom snagom , a nadnice će uvjek biti niže u zemlji bogatoj radnom snagom nego u onoj bogatoj kapitalom, prema tome ako neka zemlja ima veće količine nekog proizvodnog faktora njegova će cijena biti niža što omogučuje jeftiniju proizvodnju, zemlja će izvoziti ono u čijoj se proizvodnji intenzivnije koristi.
Pretpostavke na kojima se bazira ova teorija su:
•ne postoje izvantrgovinske smetnje vanjskoj trgovini, kao što su carina, transportni troškovi…
•vlada savr
PROMJENE U VANJSKOTRGOVINSKIM SHVAĆANJIMA O MEĐUNARODNOJ TRGOVINSKOJ POLITICI
• Istraživanje raztvoja vanjske trgovine
• polazimo od stvarnih kretanja te funkcionalnog vezivanja VT s gospodarstvom (unutrašnjim tržištem na koje počinje vanjska trgovina.)
• kada se spoje sve VT svih zemalja, dolazi se do kretanja stvarne svjetske tgovine koju se može koristiti za optimalizaciju funkcioniranja cijelog svjetskog gospodarstva i svjetske trgovine, a i za potrebe uspješnijeg uključivanja svake pojedinačne zemlje u svjetsku trgovinu - države najviše zanima svoj nacionalni interes.
• promatranje VT usko je vezano s međunarodnom trgovinskom politikom koja utječe na stvarno kretanje međunarodne razmjene, a usko je vezano i sa teorijama o VT impulsu koje su svojim tumačenjem dale osnovu za formiranje međunarodne trgovinske politike i pridonjele stvaranju uvjeta za odvijanje svjetske razmjene na određeni način.
• dinamičan povezani trokut sa povratnim snagama (feedback)
međunarodna trgovina
međunarodna trgovinska politika --- teorije o VT impulsu
• Regije
• regionalni optimum u okviru države
• regionalni optimum u okviru međunarodne zajednice
Proučavanje kretanja svijetske trgovine:. Jest komplicirano, može se pratiti od nastanka montetarnih država i to od kasnjeg srednjeg vijeka (14 stolječe); sve preciznije praćenje i dalja evidencija uz sve veće i veće pokazatelje. Svjetska trgovina se prati kao uvoz, izvoz ili VT obrt (kad se radi o eksponencijalnom rastu - podaci o količini dobivaju se restruktuiranjem, dakle različitim metodama u različitim razdobljima i spojeni u jedan niz)
• neke zemlje prodaju po margimalnim troškovima tj. VT može biti njerena kod proizvođača i po većim troškovima (ako izvozi viškove koje nemože prodati na domaćem tržištu, prodat će po damping kalkulaciji, dakle kalkulaciji ispod stvarnih cijena)
• stvarna unutrašnja vrijednost trgovine mjerene preko domaćih troškova je još viša i to jest kod zemalja sa službenim tečajem valute.
Problem svođenja VT različitih zemalja na istu mjeru: taj problem nije samo problem tečaja već i stručnosti, razvijenosti statističkih službi (više grešaka u nerazvijenim zemljama)
• IFS - international financial statisttics: podaci o vrijednosti, kamatnim stopama, tečajevima i sl. odnosi se na grupe zemalja ili na svijetski total
• DOT - directions of trade statistics: IMF rekonstruira podatke o zemljama koje ne žele davati svoje VT podatke tako što zbraja trgovinu drugih zemalja sa tom zemljom (npr. SSSR)
Pod utjecajem evolucije u teoretskim stavovima prema prednostima koje pruža međunarodna razmjena, dolazilo je do odgovarajuće evolucije u osnovnim vanjskotrgovinskim shvaćanjima, iz kojih je izvirala praktična međunarodna trgovinska politika zemalja. Tako je nakon merkantilizma, koji se u raznim varijantama povlačio iz doba srednovjekovnog feudalizma u modernu fazu svjetske razmjene, slijedio libezalizam pod utjecajem Smithovske i Rikardovske koncepcije, a kasnije su se protekcionizmom pokušavali korigirati neki najočitiji nedostaci liberalizma, dok nije svijetska privredna kriza uvela intervencionizam, dosad dostignutu posljednju fazu u evoluciji vanjskotrgovinskih shvaćanja.
Povjesna slika svijetske trgovine polazi toga da je do 1800.g. stagnirala da bi u 19.s. razvojem svijetskog tržišta počela eksponencijalno rasti - kad količine rastu eksponencijalno to znaći da su novčane vrijednosti još i veće.
1. Merkanilizam - to razdoblje obuhvača nekoliko stolječa, dakle od 1400-1800.godine. vanjska
trgovina jest u to razdoblje najvažnije sredstvo za postizanje ciljeva, dakle povečanje nacionalnog bogatstva i moći koje predstavlja zlato. Gospodarska kooncepcija koja je težila da se poveća priljev zlata u zemlju, a smani odljev zlata u inozemstvo, postiže se stimuliranjem izvoza koji donosi zlato, a destimuliranjem uvoza. Destimuliranje uvoza gorovih proizvoda jest znatno jači od sirovina. Zlatni novac jest ovdje temeljni kriteriji funkcioniranja gostpodarstva - dakle zemlje koje imaju više zlata karakterizira blagostanje, rast; a one koje imaju manje karakterizira inflacija, zastoj, usporavanje privrednih kretanja. Potraga za nove izvore zlatnog novca npr. kolonije postaju sve veće jer je k oličina zlatnog novca ograničena. Trgovalo se prvenstveno robama posebne kvalitete kojima su i troškovi bili visoki i to do 19.st nakon toga dolazi do razmjene kapitala i usluga u svijetskoj trgovini.
Naziv merkantilizam je dao Adam Smith po trgovcima (merchants) koji su upravljali državnom politikom i pokušavali zaustaviti konkurenciju na domaćem tržištu kako bi održali svoje visoke cijene. Danas se merkantilizam smatra zastarjelim, jer ga opći uvjeti privređivanja u svijetu nužno čine takvim (papirni novac). Jedan od autora koji je pokušao rehabilitirati merkantilizam jest Keynes.
2. Liberalizam - vanjskotrgovinski liberalinizam razvio se kao ogranak ili dio sustava općeg
privrednog i društvenog liberalizma, kao reakcija na apsolutizam i različite oblike sputavanja slobode pojedinca što je ohrabrilo poduzetništvo. Ima teoretsku podlogu koju merkantilizam nije imao, već se odvijao kao rutinska politika kroz povećanje količine zlata. Ideja je ovdje da se slobodni pojedinci boreći se za svoje interese mogu izboriti i za boljitak države. Opći privredni liberalizam, koji je počela uvoditi i izvoziti engleska u prvoj polovici prošlog stoljeća, iz osnova je mijnao uvjete privređivanja na unutrašnjem planu, dakle najviše je odgovarao engleskoj koja je diktirala svijetskim tržištem. S liberalističkog stajališta optimalna razina međunarodne razmjene može se postići samo ako su liberalističkom općeprivrednom unutrašnjom politikom osig urani oni automatizmi reakcija unutrašnjeg tržišta na vanjska zbivanja koji su potrebni za primjenu teorije komparativnih prednosti. Davit Hume preuzeo je od fiziokrata osnovne postavke na kojima je počivao taj privredni liberalizam.
3. Protenkcionizam - u stvari protekcionizam se rodio u drugoj polovici prošlog stoljeća, doba apsolutne engleske dominacije svjetskim tržištem, kada je cijeli svijet vjerovao da je prednost koju je Engleska postigla u svojom industrijskom razvoju tako velika da je ni jedna druga zemlja mogla pratiti. Zbog toga su se počeli tražiti putovi tako da se osigura samostalni nacionalni razvoj i pored potencijalne prijetnje takve moćne konkurencije. Zemlje prije nego što se usposobe da se mogu ravnopravno uključiti u svijetsku trgovinu, zemlje moraju zaštiti svoju industriju, što je bio i uvod u primjenu drastične ekonomske politike. Protekcionizam je predstavljao obranu privreda od negativnih djelovanja liberalizma, pa zaštičuje doma& #263;i privredni razvo.
4. Intervencionizam - potrebu za intervencionizmom izazvao je u prvom redu tehnološki napredak, zato se i smatra djetetom tehnološkog napretka. Pojavljuje se potreba reguliranja tržišnog mehanizma. Nakon iznimke protekcionizma koji je u jaće postavio nacionalne ciljeve ispred optimalnog uključivanja u svijetsku podjelu rada, takve su se iznimke gomilale da bi se u vrijeme gospodarske krize protekcionizam postepeno porerastao u intervencionizam. Intervencionizam nepostoji kao teorija već kao praktična metoda vođenja državne politike, nadređen je političkim, ideološkim ili dogmatski pogledima na tržište pa se ne treba ocijenjivati ekonomskim kriterijama. Za razliku od merkantilizma i liberalizma, koji su nastali kao rezultat određenih filozofskih i socijalnih gledanja zasnovanim na određenim teoretskim sustavima, i za razliku od protekcionizma, koji je težio da svoju praksu opravda kao izuzetak od postojeće liberalističke koncepcije, intervencionizam kao sustav reguliranja tržišta u funkciji nacionalnog gospodarskog optimuma pojavio se naprosto kao potreba stvarnosti bez teorijskog i praktičnog opravdanja. Priznaje prioritet praktičnih unutrašnjih razvojnih koncepcija, koje svojim djelovanjima nastoji uskladiti s mogućnosti koje pruža razvoj svijetskog tržišta.
Nakon velike gospodarske krize vidjelo se da automatizam tržišta nemože krizu pretvoriti u polet i države su počele primjenjivati određene mjere gospodarske intervencije kako bi ostvarile svoje gospodarske ciljeve (zaposlenost, razvoj, blagostanje, stabilnost i sl.).INSTRUMENTI S NAMJENSKIM NEPOSREDNIM DJELOVANJEM NA VANJSKU ROBNU I NEROBNU RAZMJENU
1. VT INSTRUMENTI S PRVOBITNO SPECIFIČNIM DJELOVANJEM
Instrumentom koji specifično djeluje na vanjsku razmjenu možemo nazvati svaki administrativni akt kojim se bilo u kojem obliku direktno utječe na sasvim specificiranu vrstu vanjske razmjene. Počev od carine kao najrasprostranijeg instrumenta VT politike, s konačnim težištem djelovanja na uvozu, i premija kao njezina inverznog ekvivalenta u izvozu, pa preko kvota i kontingenata sve do izvoznih ili uvoznih zabrana.
A. Carinski sustavi:: carina se danas smatra izrazito VT instrumentom. Po svojem karakteru ona je porez koji svojom specifičnom usmjerenošću na vanjsku razmjenu i svojim fiskalnim djelovanjem izaziva i promjene valutnog karaktera. Svojim VT djelovanjem carina indirektno utječe i na formiranje odnosa unutrašnjih vrijednosti, a preko njih ona opet može često izazvati efikasno opće djelovanje i za vanjsku razmjenu. Djelovanje carine na formiranje unutrašnje vrijednosti direktno je efikasno, dosta precizno i vrlo specificirano. Dakle carina je iznos u nacionalnoj valuti koji se naplaćuje od vlasnika robe pri prijelazu granice. Prva im je svrha bila da pune državnu blagajnu, dakle je izvor dohotka države. Carinom se povečava vrijednost robe, a nije posebno ocarinjena vrijednost usluge. Carina je faktor koji dodavanjem pri uvozu ili oduzimanjem pri izvozu modificira iznos vrijednosti koju je roba imala prije prijelaza granice. Carina koja pri uvozu naplačuje zemlja koja predstavlja značajnijeg svijetskog kupca ocarinjenje robe može, naprotiv, izazvati smanjenje svijetske potražnje. Poskupljenje robe zbog toga što se pri njezinu izvozu naplačuje carina može izazvati smanjenje svjetske potražnje ako je zemlja koja je uvela tu carinu jedan od glavnih svjetskih izvoznika. Ta je zemlja mogla teret carine prebaciti na svjetsko tržište, a domaća cijena u uzvozničkoj zemlji ostala zbog toga gotovo neizmjenjena. Naplačivanje carine pri izvozu može, izazvati opadanje domaće ponude, osobito kada se radi o zemlji koja je u svjetskim razmjerima manje značajan izvoznik, pa dolazi do odbijanja iznosa ca rine izvozniku od cijene koju može u izvozu naplatiti od inozemstva. Carina može djelovati na proces supstitucije među artiklima u potrošnji, može djelovati stimulativno i destimulativno na razne vrste domaće proizvodnje, a također može djelovati i na sve ostale načine na koje djeluje promjena unutrašnje cijene artikla. Carine se razlikuju po svojoj visini, mjestu uvođenja i načinu uvođenja. One se nepojavljuju zasebno već u carinskim tarifama - popis svih roba odložnih carinjenju prema nekim kriterijama. Utječu na troškove, cijene, tečaj itd.
VT mjere uvode se radi (1) zaštite - na domaćem tržištu sprečavaju se neke transkakcije, zaštitna politika može biti : a) carinska, b) vanzaštitna (nelojalna konkurencija);
(2) stimulacije - na neki način povećava konkurentnost proizvoda u međunarodnoj razmjeni, npr. pomoću subvencija zemlje pokušavaju te oblike prikriti tako da koriste politiku unutrašnje trgovine, valutnu poliku…
Vrste carina
Prema pravcu robnog prometa na koji se odnose carine mogu biti uvozne, izvozne i tranzitne, prema načinu njihova odmjeravanja, one mogu biti ad valorem, specifične, stalne, privremene ili klizne, prema privrednopolitičkoj namjeni, one su fiskalne, zaštitne, preferecijalne, antidumpinške i redistributivne.
A. Prema pravcima robnog prometa
1. Uvozne: ova vrsta carina danas predstavja najznačajniju vrstu tog VT instrumenta. Samim tim što uvođenje carine znači poskupljenje carinom opterećenog artilla na domaćem tržištu, njegova će se potražnja uglavnom smanjiti u usporedbi sa stanjem prije uvođenja carine. Promjena u volumenu potražnje poslje uvođenja carine utjecat će automatski i na ponašanje inozemne ponude, čija će se cijena to jače mjenjati što je ta ponuda karakterizirana većom elastičnošću. Nova unutrašnja cijena bit će istodobno funskcija visine carine i elastičnosti domaće potražnje i inozemne ponude. U razvijenoj privredi unutrašnja cijena će rasti pod utjecajem carine samo dog ne dostigne visinu kod koje ona pokriva troškove proizvodnje domaćeg supstituta.
2. Izvozne: ova carina se naplačuje na izvozne artikle kod kojih je, po definiciji, produktivnost u proizvodnji nadprosječna u odnosu prema prosječnoj nacionalnoj produktivnosti, svako oduzimanje proizvođaču od prodajne cijene naplatom carine, djeluje kao smanjenje cijena zbog smanjenje cijena, zbog povećenja produktivnosti iznad dotad postignute u dotičnoj proizvodnji. Ove su carine danas odbačene jer je zemlja zainteresirana da njena roba bude što konkurentnija. Mogle su ih si priuštiti zemlje sa monopolskim položajem kao što je to bilo s Pakistanom koji je iskoristio proizvodni monopol na sirovu jutu.
3. Tranzitne: provoznih ili tranzitnih carana praktički danas više nema. Zemlje su sve više interesirane za prijevoz preko svojih teritorija, dakle ako pojedine zemlje još iskorišćuju svoj negadašnji geografski monopol u svom tranzitu, one je već uključen u prijevoznim tarifama, pa ni on u primjeni takvih carina, više ne dolazi do izražaja. Postoje dakle zemlje koje naplačuju svoje geografske prednosti kao što se to čini sa Sueskim kanalom gdje se naplačuje prijelaz ali i svoje usluge.
B. Prema načinu naplate - metode odmjeravanja carina
1. Prema vrijednosti robe - ad valorem: takve cararine ostvaruju postavljene cijene te imaju zaštitnu ulogu. Njen iznos je određen postotkom njene trgovačke ili neke druge ostvarene vrijednosti. Carine ad valorem kod uvoza pružaju veći zaštitni i jači fiskalni efekt kada cijene vani rastu, jer apsolutni iznos carine izražene u postotku fakture vrijednosti, rasti s povećanjem vrijednosti cijene. Koriste se pokraj 20 stolječa.
2. Prema količini robe - specifične: iznos carine kod takvih unaprijed je fiksno vezan na broj jedinica količine roba. One se naplačuju po komadu ili prema jedinici težine, daju bolji fiskalni ili zaštitni efekt kada cijene vani padaju, jer se naplačeni iznos carine s promjenama cijena ne mijenja s deflacijskim tendencijama. Te su se carine više koristile u prošlom deflacijskom razdoblju.
3. Kombinirane carine: takve objedinjujnu ad valčorem i specifične carine. Raspiše se carina ad valorem i doda se specifična carina, one predstavljaju najpouzdaniju, dvostruku zaštitu domaće proizvodnje. Takve uglavnom prevladavaju u 20 stolječu.
C. Privrednopolitički zadaci carine - gospodarski zadaci
Prema privrednopolitičkim zadacima carine se djele na fiskalne zaštitne ili protekcionističke, preferencijalne, antidumpinške i redistributivne.
1. Fiskalne: ova vuče potrijetlo iz antike dakle poznate su od srednjek vjela. Takve carine su se u protenkcionističkom razdoblju uvodile da bi se napunila državna blagajna, što je značilo direktan priliv zlata s naslova naplačene carine, kojim bi se financirala vojska, država itd. U libaralističkom se razdoblju pokušava uništiti tu vrstu carina, gdje je bilo poželjno odbaciti svoj fiskalni karakter i postati današnji tako izraziti instrument odgojne zaštite. Danas se koriste u oporezivanju određenog luksusa (duhan, kava, alkohol), te se koriste taj naziv jer kod uvoza predtavljaju nastavak unutrašnje porezne politike prema manje potrebnoj potrošnji.
2. Zaštitne ili protekcionističke: odnose se na protekcionističko razdoblje gdje su zemlje željele osigurati razvoj svoje proizvodne grane koja će biti konkurentna prema drugima. Kao što je već navedena funkcija Engleske u tom razdoblju naglašava se potreba za postepeni prelazak na intervencionizam. Zaštitna funkcija je vrlo bitna pogotovo za zemlje koje su u razvoju. Ovdje je pravilo da zemlje koje su počele koristiti pojedine carine nikad nisu ostale na jednoj jedinstvenoj carinskoj stopi, nakon uvođenja prvih carinskih ograničenja postupno se razvija cijeli sustav cariskih stopa, koji se praktički stalno razrađuje. Tako dolazi do carinske tarife: to su obično zakoni kojio dređenim kriterijima sistematizirane postojeće carinske stope za svu robu koja je podložna carinjenju. Formira se GATT koji tolerira agrarni protenkcionizam europske zajednice. Svako ukidanje carina mijenja tržišne uvjete (kao i uvođenje).
3. Antidampinške: takve su carine obratne od preferencijalnih, kod preferencijalnih carina teži se za specijalnim sniženjem carina u odnosu prema općem carisnkom opterećenju, tog kod antidampinških radi se o specijalnom povišenju carinskih stopa u odnosu prema općim carisnskim stopama, smisao je upravo da očuvaju stabilnost unutrašnjih cijena. Ove carine načelno treba da opterećuju uvoznu robu koja se nudi po cijenama ispod svjetsje ili uobičajene razine i koja bi, zbog svojega osobitog sniženja, mogla uz normalnu carinsku stopu oboriti dotadašnje unutrašnje cijene, smanjiti konkurentnu sposobnost domaće proizvodnje i izazvati unutrašnje poremećaje. Primjenjuje se prema zemljama, koje se sa svojom ponudom pojavljuju ispod razina cijena, koje se mogu još po tim kriterijama tolerirati. Svjetska cijena: j est ona cijena koja se javlja u najvećem broju transakcija ili ona prema kojoj se prodaje na svjetskome tržištu. danping je uvjek u korist potrošača, a protiv interesa proizvođača.
SISTEMATIZACIJA:
• Povremeni damping: viškovi na domaćem tržištu (koje nemože apsorbirati sve proizvode), izvoze se u inozemstvo, tada se može ići ispod cijene jer se mora pokriti kalkulacija proizvodnje tj. pokriva se bar dio troškova - variajabilnih.
• Trajni damping: proizvodnja koja ima ekonomski optimum, a domaće tržište nemože primiti sve proizvode pa može redovno imati izvoze kojima će bar dio troškova pokriti - varijabilne troškove.
• Pljačkački damping: osvaja se tržište s jeftinim proizvodima s ambiciom osvajanja, te se kasnije (kada je otjerao konkurenciju) poveća cijenu kojom će pokriti svoje troškove.
• Neplaćanje nadnica: mogućnost dampinga kroz neplaćanje radne snage npr. radnik u SAD-$10, u Japanu $4, a u Africi $2.
• Valutni damping: mjerama valutne politike pojeftinjuje se izvoz.
4. Preferencijalne: proizišle su najprije iz kolonijalnih odnosa metropola prema svojim zavisnim područjima i djeluju na formiranje unutrašnjih cijena zemalja u biti slično kao što je u vrijeme svijetske privredne krize djelovao je klirinški promet stvarajući regionalne, za pojedina klirinška područja različite tečajne odnose. U pravilu su niže od propisane carine, dakle je suprotna od dampinga. Tjekom vremena su se osigurale za sve zemlje u razvoju kako bi mogle izvoziti po povoljnijim uvjetima u razvijene zemlje.
5. Redistributivni karakter: ima svaka carina koja samim tim što mjenja razina unutrašnje cijene, pa prema tome i potrošnje carinom pogođenog artikla. Redistributivni se prema tome, može nazvati svaka vrsta carine koja se uvodi upravo samo s tom namjenom da se postigne određeno pomicanje među artiklima u unutrašnjoj potrošnji. Takve carine uvodi se zbog dopunske namjne koju ima pored svoje osnovne.
Naime svaka od osnovnih opisanih osnovnih carinskih varijanata može istodobno porasti i prohibitivna, retorzivna ili taktička.
• Prohibitivne: do takvog djelovanja može doći i bez promjena njezine dotadašnje cijena, takve su odraz određene privredne politike koji mogu postati instrumenti čiste diplomatske borbe. Takve su izuzetni visoke carine - zabrane.
• Retorzivne: to su carine za korištenje u pregovorima, te imaju samo karakter opće politike zemlje.
• Taktičke: uvode se da bi se kasnije u pregovorima mogle sniziti i tražiti neke olakšice.
Ekonomsko značenje carinskih tarifa - TRŽIŠNO DJELOVANJE CARINE
1. kumulativno djelovanje: do njega dolazi zbog toga što se pojedinačna carina zaštita deformira ili postane nefikasna ako se neproširi i na sve one artikle koji su proizvodno povezani s veće zaštićenim artiklom. Podrazumjeva da ne može se provesti samo jednu carinsku stopu nego cijelu carisnku tarifu. Komulativnost carinske zaštite zajedno sa zaštitom finalne proizvodnje treba voditi računa o
a. horizontalnoj kumulativnoj zaštiti gdje se prate svi supstituti koji bi mogli ugroziti glavni proizvod;
b. vertikalnoj kumultivnoj zaštiti gdje se prate po fazama proizvodnje.
Ako se zemlji želi stimulirati podizanje proizvodnje samo posljednje faze prerade nekog artikla, dovoljno je da se na uvoz tog finalnog proizvoda propiše carinska stopa koja u svojem konačnom obračunu u unutrašnjoj cijeni pokriva razliku između nacionalne i prosječne svjetske produktivnosti samo u tom završnom dijelu procesa finalizacije. Ako se, naprotiv, želi postupno stimulirati i domaća proizvodnja dotad uvoženog poluproizvoda za takvu, u međuvremenu već zaštićenu, finalizaciju, potrebno je i na uvoz poluproizvoda uvesti carinu. Ona onda mora opet pokrivati i razliku u stupnju produktivnosti koja postoji između domaće i svjetske proizvodnje tog poluproizvoda.
Cijena je niža u inozemstvu i kada nebi uveli carinu došlo bi do uvoza i nitko nebi kupio bomaći proizvod. Ako se želi ostvariti finalna proizvodnja na domaćem tržištu, na uvoznu kalkulaciju će se dodati carina kojom će se cijena dovesti na razinu cijene domaćeg proizvoda. Ovdje se postavlja sljedeća predpostavka: carinska zaštita se komulira na inozemnom proizvodu i time postoji hermetička zaštita carinom.
2. Izravno djelovanje carina: carine povećavaju cijene na domaćem tržištu zato što se na jeftiniji uvezeni proizvod dodaje carina, potrošači su interesirani za što jeftiniji proizvod, što znaći da se carine prevaljuju na potrošača, sto je nadalje u korist proizvođača. Paralelno s porastom cijena dolazi do pada kupovne moći novca, dakle carine direktno obezvređuje domaću valutu jer carina u svakoj transakciji povećava cijene, to ovisi o visine carine i količini proizvoda koji se carinjuju (ukoliko je to zaštita cijelog sektora, carina se komulira tako da može imati znatno valutno djelovanje). Carina predstavlja devalvaciju domaće valute u odnosu na vrijednost proizvoda, odražava se na valutni tečaj pa su stvarni i tržišni tečaj različiti - ako je domaća valuta precijenjena o nda postoji uvozna stimulacija, a kada je podcijenjena onda postoji izvozna stimulacija. Valutni aspekt carinskih sustava odražava se u svojim općim direktnim utjecajima na formiranje unutrašnje razine cijene i u svojim posebnim djelovanjima na mijenjanje odnsosa među vrijednostima troškova proizvodnje. Svaki movi carinski je sustav s prosječnom deprecijacijom domaće valute, u odnosu prema zaštičenim artiklima vodi do odgovarajućih promjena između obračunskog tečaja i one nove prirodne prosječne vrijednosti domaćeg novca koja proizlazi iz novonastalih proizvodnih odnosa u zemlji odnosno iz promjena nacionalne prosječne produktivnosti u odnosu prema prosječnoj svjetskoj. Bit direktnog ekonomskog djelovanja carinskog sustava sastoji se prije svega u tome da ono dokle god se carinama izvana dodatna deprecijacija vrijednosti valute pojedinim artiklima jednom ne uključi u obračunski tečaj.
3. Posredno djelovanje carina: dolazi do preljevanja kapitala u zaštićenu granu - u ovoj grani se mogu povećati dohotci, dakle javlja se tendencija porasta plaća i u drugim kompanijama da bi se zadržala stručna radna snaga i time dolazi to inflatorne tendencije, tj.obezbređivanjee novca. Dakle utječe indirektno na rast dohotka i investicija te ima utjecaj na troškove proizvodnje. Utječe na materijačne troškove i to ako se zaštiti neka niža faza proizvodnje, odnosno to se kumulira i na više faze i time je jači idnirektnan utjecaj carina. Porezi zahvaljujući carinama mogu također imati indirektan utjecaj i to na vrijednost valute, dakle njima se pokušava oduzeti ono što je dano carinama, dolizi do povećanja poreza koji djeluju inflatorno, dakle rastu cijene odnosno pada kupovna moć novca.
4. Operativne osobine valutnih sustava: sva direktna i indirektna djelovanja pojedinih stopa i čitavog sustana trenalo bi se posebno uzimati u obzir pri razmatranju učinka carinskih tarifa. Zbog svih tih mogućnosti djelovanja, carinske tarife mogu poslužiti kao izvanredan operativni instrument VT politeke. Da bi ona mogla iskoristiti u takve opretativne svrhe, carine mogu biti dovoljno elastične i treba da sadržavaju u stopama dovoljne rezerve kako bi se njima osiguravao prostor za operativne manerve koji naknadno budu potrebni. Elastičnost carinskih tarifa postiže se tako da se pri njihovu objavljivanju predviđaju često do dvije tarife za sve zaštičene artikle. Prva, povešena, tzv. autonomna stopa važi za sav uvoz takvog podrijetla odakle nabave bilateralnim ili, posljednje vrijeme, i multilatealnnim pregovorima nisu od strane zainteresiranih zemalja podvrgnute povoljnijim, nižim, tzv. konvercionalnim stopama. Ta najniža razina tarifa obično je predviđena tarifom prilikom njezina proglašenja. Iz toga sljedi da carinsku zaštitu koju želi osigurati domaća privreda predstavlja visinu konvencionalne tarife. Autonomna tarifa u biti znaći manevarski prostor za pregovaranje, za odobravanje koncesija koje se inozemnim pregovaraćima nude u zamjenu za odgovarajuće carinske protukoncesije na njihovih tržištima. Samim tim što u većini slučajeva za uvoz pojedinog artikla za jednu grupu zemalja važi niža konvencionalna, a ua drugu viša autonomna carina, u unutrašnjoj se cijeni neće odraziti direktno ni jedna ni druga stopa, nego neka srednja, ponderirana i ostvarena u uvoznnom prometu.
Kako će carine djelovati ovisi dakle o elastičnosti i veličini zemlje.
Valutni karakter tarifa: stupanj valutnog djelovanja carine prije svega je kvalitativan problem u najširem smislu, valutna implikacija pojedine carine ne zavisi samo od visine neke carine i kvalitativnog značenja artikla za formiranje socialnog produkta nego i sam način djelovanja cijelokupnog carinskog sustava imati izvanredne valutne posljedice. Dok su uvodile pojedine carine, ili ograničeni carinski sustavi, s prosječno niskom carisnom zaštitom, valutno djelovanje carina moglo se gubiti u moru ostalih utjecaja unutrašnjeg formiranja vrijednosti, osobito dog se sa zaštitom počinjalo na pojedinim perifernim sektorima privrede. Uvozni carinski sustav direktno će deprecirati samo cijene uvozne rone i njihovih supstituta, a devalvacija istodobno i podjednako djeluje direktno na uvoz, na izvoz i na vrijednosti u unutrašnjem prometu. Osim toga, kod uvoza devalvacija djeluje na sve artikle podjednako, a carine djeluju diferencirano po artiklima. Carine su se počele primjenivati pojedinačno na artikle, ali su u svojoj evoluciji dobivale sve više opći karakter i postale su poseban oblik valutnog tečaja. Valutni tečajevi gubili su sve više od svoje klasične jedinstvenosti: sve češće su se morali prilagođavati specifičnostima primjene, pa su postupno posajali diferencijalni i počeli su u praksi obavljati i one specifične funkcije koje su nekad bile rezervirane samo za carine. Carine dakle, komulaciom tih svojih posrednih djelovanja direktno formiraju prosječni paritet domaće valute u odnosu prema materijalnim troškovima u zemlji, prema prosječnom paritetu poreznih tereta, prema vrijednosti domaćeg novca u odnosu na rad i prema granskim i prosječnim profitnim st opama. Time one postaju direktno faktor formiranja prirodnog prosječnog pariteta nacionalne valute.
Djelovanje carinskih sustava na troškove i cijene
Opći sporazum o terifama i trgovini WTO
General agreement of trade and tariffs - jest međunarodna specializirana institucija UN čiji zadaci prelaze okvire čisto carinskih odnosa. Havanskom poveljom, kojom su poslije II svjetskog rata, 1948.g. deklarirana su osnovna načela razvoja prosljeratne svjetske tgovine, trebalo je iz svjetske razmjene što prije i što temeljitije isključiti svu diskriminatornu praksu predratnog posljekriznog razdoblja. Zato je predviđeno da se tim problemima u okviru UN mora pozabaviti posebna agencina - ITO - koja je imala postati instituciom UN za rježavanje trgovinskih problema. VT načela kasnije neostvarene Hananske povelje imala su se u okviru GATT-a unaprijed provesti barem među zemljama osnivačima tog općeg sporazuma i zemljama koje bi mu se naknadno pristupile. Cilj je bio da se u kinu VT prepreke i omogući snižavanje carinskih barijera, i premda se važnost tog multilateralnog ugovora može protezati samo na teritorije koje su mu dobrovoljno prišle.
Svoja prava dužnost prema GATT-u zemlje članice vrše preko dvaju njegovih osnovnih organa: preko plenuma na kojem donose načelna riješenja u pogledu ostvarivanja općih načela i na kojem bi se moralo riješavati i o postupnom ukidanju svih VT prepreka razvoju vanjske razmjene, i preko ciklusa organiziranih bilateralnih pregovaranja među zajednicama članicama o međusobnom snižavanju carisnkih stopa. Međunarodni ugled GATT-a temelji se na tome što se on pokazao korisna platforma za opće trgovinskopolitičke debate među zemljama i kao odličan tehnički instrument za vođenje carinskih pregovora. Industrijeke zemlje pristupile su nakon rata GATT -ovim pregovaračkim ciklusima tek pošto su same postigle tolik stupanj posljeratne obnove i razvoja da je za njih opasnost od nedovoljne zaštite od inozemnih konkurenata na domaćem tržištu, postala manjom od opasnosti da bez osiguravanja carisnskih koncesija kod drugih same ne mogu povećati plasman novonastalih viškova svoje industrijeke robe u inozemstvu. Da nije bilo GATT-a, zemlje članice bile bi prisiljene na bilateralnoj osnovi tražiti odgovarajuća riješenja. GATT u svojoj praksi tolerira da se carine, fiskalnog karaktera, bez obzira na njihovu visinu, ne podređuju mogućnosti ugovornog vezivanja.
GATT je djete posljeratnih razmišljanja, u koje se vrijeme, zemlje, i nizu godina krajnijeg intervencionizma imale dovoljno prilike da najprije samostalno urede svoje privrede onako kao je to njihovim službenim privrednopolitičkim koncepcijama najbolje odgovaralo. Obnovivši svoje privrede i postavivši daljni razvoj na željeni kolosjek, kao i slijedeći stupanj pojavio se za razvijene zemje problem osiguranja izvozne ekspanzije u budućnosti. Prvi je zadatak prenuma GATT-a, da se , pored čisto VT instrumenata, postigne i ukidanje drugih oblika unutrašnje privredne intervencije koji ometaju vanjsku razmjenu, međutim do sada taj cilj je i najmanje ostvaren. Nedosljednost GATT-a ogleda se o tome što službeno je sve zemlje EZ jednostrano prakticiraju prema svim ostalim članicama GATT-a čim te zemlje sebi međusobno snižavaju carine, a to smanjenje ne priznaju po na čelu reciprociteta i ostalin članicama GATT-a, jasno je da takvo izuzimanje od klauzule najvećeg povlaštenja nije predviđao GATT-ovim ugovorom, nego je njime izričito i zabranjeno. Iskustvo pokazuje da opće carinske barijere, i preko mnogobrojnih carinskih koncesija dosad odobrenih u okviru GATT-a, uglavnom nisu bitno snižene, što znaći da se tom tehnikom ne rješava bit. Carinske stope o kojima se pregovara u GATT-u odnose se samo na najvažnije specifične artikle koji se pojavljuju u razmjeni među pojedinim bilateralnim partnerima. Svi ostali, novi i sve brojniji, a u prvom redu industrijki finalizirani proizvodi, redovito nisu u tarifi posebno spomenuti.
Kennedyjeva runda predstavljala je pokušaj da se djelovanje GATT-a, trebalo preko dugotrajnijih bilateralnih pregovora na osnovi postojećih carinskih stopa priječi na linearno smanjenje svih carisnkihn stpopa za 50% od njihove tadašnje visine, nešto što dugo nije bilo ostvareno jer je ležilo na stani SAD-a, prijedlog posebne runde carinskih pregovora koji je pokrenuo Kennedy - donesena je rezolucija po kojoj se pregovori o izvršenju Kennedyjeve runde imaju dovršiti do kraja 1965.g. ali je do te revolucije došlo te nakon određenih razvodnjavanja prvobitnog prijedloga.
B. PREMIJE
Razgraničenje vanjskotrgovinskih od ostalih premija
ekonomska djelovanja premija
To jest instrument stimuliranja izvoza, dakle to jest iznos u domaćoj valuti koji država daje izvozniku da bi njegov proizvod bio konkurentniji na inozemnom tržištu. Smanjuje vrijednost domaće valute u odnosu prema artiklu za koji su propisane. Premije propisuje vlast ili uprava, koju naplačuje proizvođač ili trgovina od te države. Iznos premije se doplačuje uz svarnu tržišnu cijenu. Njihovo je djelovnaje na tijek dohotka inverzno. Dokle carine povećava dohotke države, a smanjuje dohotke prodavatelja, premije predstavljaju izdatak države i dohodak prodavatelju. Da bi se premija dala treba se prije prikupiti, dakle ona se prikuplja od inoh uspješnjihij i daje se onih manje efikasnih (preljevanje prosječne efikasnosti u pojedine proizvodnje). Premija predstavlja saamostalni osnovni po jam pod kojim se kriju svi oni državni izdaci koji nastaju kada se, iz privrednopolitičkih razloga, tržišnim dohocima određenih sudionika u proizvodnom procesu ili robnom prometu dodaje dio dohodaka u proizvodnom procesu ili robnom prometu dodaje dio dohodaka iz javnih izvora. Premije ili dodatna povečanja dohodaka iz sredstava države mogu poprimiti razne nazive, dakle mogu se specificirati prema svojim namjenama (trgovinske, proizvođačke, kvalitativne transportne, regionalne, izvozničke, uvozničke, VT, investicijske itd), ili dobiti potpuno novu oznaku (regresi, dotacije, donacije, potpore ili pomoći, subvencije, olakšice i sl.), ali će njihov osnovni karakter opće pojave povećanja individualnih dohodaka iz javnih izvora ostati sačuvan. Izvozne ili uvozne premije danas nose pečat instrumenta unutrašnje privredne intervencije. Odgojna premija pomaže razvoju određene proizvodnje koja se bez premije nebi bila moguće razviti. U međunarodnoj pregovaračkoj terminologiji premiji je ostao naglašen karakter diskriminacijskog instrumenta. Ona se često smatra instrumentom kojim zemlje svjesno na nelojalan način mijenjaju na štetu drugih VT partnera svoje unutrašnje vrijednosti. Protiv tog instumenta pokreće se frontalna borba radi unapređivanja svjetske podjele rada. IMF i GATT se bore za linearno ukidanje svih VT premija.
VT (uvozna) je premija u prvom redu izvozni instrument, u tom smislu ona je usmjerena na povećanje dohodaka izvoznika. Ipak iznvozna će se premija načelno razlikovati od ostalih premija jedino po tome što se njome nastoje direktno povećati prihodi od izvoza u domaćoj valuti.
Direktno je ekonomsko djelovanje premija u tome što one umjetno mijenjeju i odnose postojećih unutrašnjih vrijednosti prema vanjskima obratno od tendencija dostignute stvarne produktivnosti. Pod djelovanjem premija može porasti izvozna potražnja, može se povećati domaća proizvodnja, mogu se izmjeniti nadnice u toj grani, a razmjerno i cijene materijala za proizvodnju takvih artikala, ali će se mijenjati profitna stopa ako se radi o privredi sa slobodnim djelovanjem tržišta.
U većini slučajeva proizvodnja u premiranoj grani bit će razmjerno veća od razine na kojoj bi se po stanju privrednih snaga u zemlji zatekla da nije bilo premiranja.
Ako se taj izvoz najprije ne podigne na određeni obujam izvoznim premijama, nemoguće je dostići kapacitete proizvodnje potrebne da se postigne prosječna svjetska produktivnost, a bez postizanja te razine proizvodnje nemoguće je normalno konkurirati na svjetskom tržištu.
WTO (odnosno GATT) općenito izravne izvozne subvencije smatra neprimjerenim instrumentom poticanje izvoza, a zemlja kojoj se dokaže izravno izvozno premiranje može biti izložena mjerama odmazde drugih zemalja koje se smatraju pogođenima takvom nelojanom izvoznom konkurencijom. Kod premije se, s obzirom na različite mogućnosti njene primjene u raznim fazama proizvodnje, pojavljuje mogućnost diferenciranog djelovanja na odnose među troškovima proizvodnje izvoznih i svih ostalih artikala.
C. VT KONTINGENTI
Karakteristike kontigenata
Ekonomska djelovanja kontigenata
Kontingenti ili kvote su instrumenti koji su ravnomjernije angažirani u uvozu i izvozu. Oni se još oblikuju time što je njihovo primarno, direktno djelovanje na vanjsku razmjenu prije svega količinskog karaktera, a tek sekundarno, svojim količinskim utjecajem na formiranje ponude i potražnje, utječu na formiranje cijena. Kvote se mogu smatrati instrumenti koji je tek svjetska privredna kriza dovela do opće primjene. Razlog je za uvođenje kontingenata prije svega situacija u kojoj bi se razmjena u određenim pravcima sama odvijala jače nego što se to drugim instrumentima može efikasno postiči, dakle primjenjuju se kad tržišne sile nisu dovoljne za regulaciju. Prednosti koje privreda traži njihovom primjenom, mogu se postići samo uz cijenu direktne štete za drugu privredu robni tijek koji se ograničava kontingentima. Odatle se kontingenti načelno svrstavaju među izrazito diskriminatorne instrumente. Apsolutna je karakteristika kontingenata količinsko ograničavanje prometa preko granice, ali se kontingent može izraziti i u vrijednosti domaće ili inozemne valute. Kada se za pojedine artikle ili grupe artikala određuju količine prometa samo prema pojedinim zemljama i grupama zemalja, onda su to specefični kontingenti, a opći su oni koji se odnose na cijelokupno gospodarstvo. Kontingenti se još klasificiraju kao autonomni a to su oni kojih donose sama zemlja i konvencijalni dalje to su oni koji zemlje određuju bilateralno ili multilateralno. Vrijednosni kontingenta je kvota, dakle određeni dio deviza koju se može iskoristiti za neku VT transakciju.
U pregovorima jedna zemlja može naprosto politički nametnuti drugoj uvođenje kontingenta na potpuno diskriminatoran način. Pristankom slabijeg partnera na njegovo uvođenje nije eliminiran izrazito diskrimanotorni karakter te mjere. Sporazumno donesen kontingent između dviju zemalja može biti izrazito diskriminatoran i prema trećim zemljama.
Njihovo opće privredno djelovanje sastoji se u korigiranju domaće ponude i potražnje preko njihovih količina. U svojim direktnim diferencijalnim djelovanjima koeficijent se po intenzitetu više ne razlikuje bitno od djelovanja ostalih do sada spomenutih VT instrumenata.
Povišenje unutrašnje cijene koje izazove kontingent - operativno neće djelovati jednako kao povišenje uvozne cijene izazvano carinom. Dohodovi učinak povećanja cijene carinom većim će djelom unaprijed ubrati zajednica naplatom te specijalne vrste poreza. Kod kontingenta će povećanje unutrašnje cijene ići u prvom redu u korist onoga koji ga je dobio i koji treba da izvršava taj kontingentirani uvoz. Ta kvazimonopolistička dobit uvoznika djelovat će najjače na formiranje profitne stope uvoznika. Ona neće imati iste neposredne ekonomske efekte kakve bi imalo odgovarajuće povećanje profita kod potrošača, osim ako proizvođač nije u isto vrijeme i uvoznik.
Obratno, povećanje unutrašnje cijene zbog održavanja obveznih izvoznih kontingenata može donjeti direktan proizvođaču kod kojega izvoznik mora nabaviti robu. Takav porast dohodaka može djelovati direkno na profite proizvođača. Uvođenje izvoznih kontingenata radi smanjenja izvoznih količina i izazivanja pada unutrašnje cijene, može već prema prilikama, imati vrlo raznolika djelovanja. Kad proizvođač prodaje na domaćem tržištu po nižoj cijeni, čak i kad prodaje veće količine, vjerojatno je da je time destimuliran, dok će, naprotiv, prerađivač tog artikla biti stimuliran zajedno s neposrednim potrošaćem.
Po tržišnom djelovanju su raznoliki; djeluju na cijene ali preko količinskih promjena u ponudu i potražnji. Ako kvote su sa namjrom da ograničavaju izvoz tada pada cijena na tržištu zbog povećanja povude i to ide u koristi potrošača, ako su oni nametnuti da ograničavaju uvoz tada rastu cijene na tržištu zbog smanjenja ponude i to nadalje i de u korist uvoznika. Ako kontingenti smanjuju cijene imaju deflacijsko djelovanje. Kontingenti mogu se donekle dinamizirati tako da umjesto kroz godišnji kontingent provedu kroz uvozno-izvozne dozvole.
VT DOZVOLE
Izvozne, a osobito uvozne dozvole predstavljeju zapravo samo tehniku primjene kontingenata. Nisu poseban VT instrument. One nastaju time što državna uprava mogućnost izvoza ili uvoza pojedinih artikala uvjetuje time da sudionik u vanjskoj razmjeni predthodno od nje dobije dozvolu za konkretan zaključak ili grupu zaključaka. Cilj je takvih dozvola da se vanjska razmjena za određene artikle drži u okviru privrednopolitički određenih granica. Dozvolama olakšava se evidencija uprave nad održavanjem postavljenih kontingenata od strane privrede. Pružaju privrednololitički elastičniju primjenu kontingenata. Često se uvoz unaprijed uopće ne kontingentira, nego se samo komliciranim procedurama izdavanja dozvola sustavno koči određeni uvoz. Dozvole su često vezane uz administraciju.
VT ZABRANE
Predstavljaju instriument ekonomske intervencije ekstersnog karaktera. To su propisi prema kojima se zabranjuje uvoz ili izvoz određenih proizvoda. Zabrane mogu biti opće - kada se odnose na cijelokupnu razmjenu neke zemlje ili na cijelokupnu razmjenu s nekom zemljom; mogu biti specifične - kad se odnose na pojedine artikle, ili grupu artikala, ili se odnose samo na neke pravce ili na robu određene provenijencije; one mogu biti agresivne - kad se njima namjerava drugoj zemlji nanjeti šteta, mogu biti retorzivne - kada se čine kao odmazda za već pretrpljenu štetu od strane drugih partnera. Također mogu biti i često obrambenog karaktera. Ne primjen ju se direktno već se kamufliraju kroz različite veterinarske i fitopatološke uvjete - npr. u SAD-u Food and Drugs Administration - propisi kontole hrane i ljekova. Stare su koliko i carine a aktivno su se primjenjivale u doba merkantilizma. Može se navesti primjer Dalmatian Sage (kadulja).
D. ZNAČAJ ORGANIZACIJSKIH OBLIKA VANJSKE RAZMJENE
Djelovanje intervencije u organizaciji vanjske razmjene
Proizvođački i trgovački monopoli
Imperfektnost djelovanja svjetskog tržišta
Nejednakost vanjsko trgovinskih partnera
Vanjskotrgovinska intervencija u planskim privredama u povijesnoj perspektivi
Uloga vanjskotrgovinskih organizacija u administrativnom planiranju
Vanjskotrgovinska organizacija u planskim privredama s trđišnim elementima
2. VT INSTRUMENTI PRVOBITNOG OPĆEG DJELOVANJA
Razlikovanje u grupi instrumenata sa specifičnim dlelovanjem: onih koji se primjenjuju autonomno i onih do čije primjene dolazi sporazum između država. VT instrumenti općed djelovanja po svojem su podrjetlu takvi pravni instrumenti pomoću kojih se javnopravno legalizira to sporazumijevanje, ta konvencionalnost specifičnih instrumenata. Pod pritiskom VT operative, instrumenti sa specifičnim i oni s općim djelovanjem proizvlazili i stalno prolaze kroz onakve evolucije kakve im nameću potrebe evolucije robnog prometa.
A. Bilateralno reguliranje ekonomskih odnosa s inozemstvom
Najopćenitiji dokumenti kojima se utvrđuju politički i poslovni odnosi, pravna zaštita, tehnički sporazumi koji deponiraju pravila korištenja trgovine, i gospodarski sporazumi. U pravilu ih potvrđuju parlamenti, dugotrajniji su i s vremenom se nadopunjuju.
1. Trgovinski ugovor - klasičan trgovinski ugovor je bio svećen okvirni pravni akt koji se, kada je jednom između dvije zemlje uspostavljena diplomatska veza, godinama pripremao, a onda važio desetljećima. On je, kao zakon što da je ratificirao parlament, regulirao međusobne privredne odnose dviju zemalja u svim njihovim oblicima. Takve ako jedna strane ne otkaže, oni se ne otkazuju dokle god zastarjeli propisi ne počnu djelovati na štetu koje od zainteresiranih strana. Prijelaz težišta praktičke trgovinske politike s općih trgovinskih ugovora na specifične bilateralne sporazume i s bilateralnih sporazuma na protokole, uglavnom već po vanjskom obliku ukazuje na tu tendenciju razvoja prema sve više srecifičnim djelovanjima i kod tih međunarodnih dokumenata.
2. Trgovinski sporazumi - konvencije ili sporezumi razvili su se iz trgovinske ugovorne prakse kao kratkoročni bilateralni dokumenti koji naknadno dopunjuju ili uopće zamjenjuju pojedine dijelove trgovinskih ugovora, ili koji u neugovornom stanju reguliraju dio materije koja bi inače imala biti obuhvačena općim trgovinskim ugovorom. Tijekom svijetske privredne krize oni su se sklapali samo radi rješavanja konkretnih operativnih problema u vanjskoj razmjeni. Formalno razlikovanje između ugovora, sporazuma i protokola očitovalo bi se u tehnici ratifikacije. Trgovinske ugovore morao je ratificirati parlament, a sporazume je često morala odobravati vlada. Ni jedne niti druge nisu mogli direktno potpisivati pregovarači. Oni su ih zato privremeno parifirali, dok su protokole, kao dokumente ili zapisnike o razgovorima koji su u pregovorima vođenni, potpisivali. Danas se može reći da su trgovinski ugovori, uglanom ostali prvenstveno formalni instrumenti koji još samo osiguravaju pravne okvire bilateralnog promet. Sporazumima ili konvencijama reguliraju se više ili manje opća načela odvijanja konkretnog bilateralnog prometa koja vrijede do određenog roka, taj rok najčešće ne prekoračuje ni godinu dana. Protokolima se regulira tekuća bilateralna operativa i sve ono što se iz bilo kojeg razloga ne želi regulirati konvencijom.
Sporazumi ili konvencije imaju toliko direktniji i jači utjecaj na promjene u odnosima vrijednosti između dvije zemlje ukoliko su njihovi propisi specifični. Reguliraju određene oblike suradnje, najčešće turizam, ribolov.
3. Trgovinski protokoli - protokole ili zapisnike u bilateralnim odnosima danas već možemo smatrati aktivnim, specifičnim instrumentima VT politke koji svojim djelovanjima na odnose vrijednosti često mogu i prekoračiti djelovanja mnogih po prirodi specifičnij instrumenata. Do takvog privrednopolitičkog značenja ti prvobitni dodaci uz opće i formalističke bilateralne dogovore, nisu došli samo zbog toga što oni mogu ostati tajni i što na njih javnost manje obraća pažnju; tome je pridonjela i evollucija u operativnoj praksi. Zapisnici takvih dogovora mogu sadržavati sve što može zanimati dvije zemlje (imaju više detalja, konkretnih oblika suradnje), za razliku od gotovo standardiziranih fraza, koje moraju ući u trgovinske ugovore i propise. Trgovinski protokoli su instrumenti komercijalnog poslovanja, kojima se riješavaju uobičajeni probleme. Donese ih određeni međudržavni komitenti.
B. Multilateralni ili regionalni ekonomski dogovori
Da bi se svladale izvanredno velike teškoće multilateralnog rješavanja ekonomskih kombinacija potrebni su posebno jaki ekonomski poticaji. Isto bi tako jednostrano bilo predpostavljati da su integracije rezulta samo političkih utjecaja. Bez odgovarajućeg političkog ambijenta vjerojatno ne može doći ni do privrednih integracija; nema, međutim. Te trajne, samo politički pokrenute akcije za ekonomsko redionalno vezivanje koja inače već unaprijed i spontano ne bi ispunile neke osnovne ekonomske uvjete. Pritisak razvijenih zemalja, nužno među nerazvijenima izaziva nesigurnost u pogledu njihovih izgleda za slobodan i samostalan vlastiti razvoj. Potreba za integriranjem između nerazvijenih privreda jao neka vrsta kolektivne samoobrane od te nove vrste ekonomskog pritiska izvana.
1. međunarodni robni sporazumi: počevši od kasnih 70tih godina na dalje, u suvremenim uvjetima ova vrsta svjetske intervencije praktično gotovo više nema izravnih utjecaja na formiranje svjetskih cijena. Neke cijene sirovina proizvođači locirani mahom u zemljama u razvoju pokušavaju održati pomoću strateških zalika (Buffer Stocks), izvoznih kvota, ili kombinacijom obje mjere trgovinske politike. Primjenjuju se radi stabilizacije tržišta ili održavanja cijena kave, cocoa, kaučuka, šećera, kositra i nafte. Daakle povezivanje proizvođača i potošača s ciljem ostvarenja stabilnosti tržišta - međunarodni sporazum o pšenici - ukoliko cijena pšenice padne na neku minimalnu cijenu, uvoznici će kupiti po toj cijeni da bi spriječili daljnji pad cijene ili da će izvoznici prodati određenu kolličinu pri maksimalnoj cijeni i tako sniziti cijene.
2. Svijetska konferencija o trgovini - svjetska trgovinska organizacija WTO, odnosno GATT
3. Inregracijske formacije među pretežno razvijenim privredama - OEEC,OECD;EU; Europska zona slobodne trgovine EFTA; COMECON;
 |
RSS link na komentare
no ipak bi se moglo malo ...