OKOLNOSTI U FIRENZI:Pobjedničko firentinsko građanstvo,bilo je bilo svjedokom i sudionikom propadanja feudalizma i stvaranja novih društvenih odnosa, svijeta u kojemu su nadarenu i djelatnu pojedincu bila otvorena vrata prema uspijehu i u kojemu je nastala golema gospodarska moć Firenze praćena samosvješću, optimizmom, i životnom radošću pomosnih građana komune.

Osobine zrelog proznog Boccaccievog izraza: složen i bogat rečenični period prema uzoru na klasične i kasnorimske pisce i na latinsku srednovjekovnu prozu, te sklonost širokom i živopisnom pripovjedanju. U Boccaccievom svijetu nije odsutna duboka ljubav i smisao za požrtvovanje, koje ide do najvećeg prijegora, ali ipak nadvladava tjelesna ljubav prikazana u najrazličitijim situacijama i epizodama. Neiscrpna je, s druge strane, pjesnikova sklonost za šalu i porugu onih koji nisu dorasli nesmiljenim zakonitostime građanskog svijeta, podvrgnuta hiru slučaja i sreće, no podjednako i besklupuroznoj, slobobnoj inteligenciji ljudi, koje Boccaccio opisuje s uživanjem i simpatijom. Dvije su, dakle, temeljne sastavnice kojima se nadahnjuje piščev pripovijedački svijet: tema ljubavi i tema inteligencije; ljubavi, koja zaokuplja pjesnikovo zanimanje i kad se prikazuje u svojim golim izravnim putenim aspektima i kad je nepredvidljiva igra iskrenosti, himbe, plamenitosti, komike; inteligencije, koja se ne predočuje samo kao suprotnost ljudskoj gluposti, nego je također uzveličana u svim svojim kao i život raznolikim pojavama, bilo da resi i najokorlijeg zločinca, bilo da upravlja ponašanjem viteških i etički uzvišenih pojedinaca, u kakvima je Boccacciova humanost vidjela pravi ideal novoga čovjeka.

Razni romani u stihu ili spjevovima za koje je fabule preuzeo iz srednjevjekovne i antičke kjiževnosti obradivši ih.

Filostrat: opisuje se nesretna ljubav i tragićan završetak mladog junaka, kojega voljena žena ostavlja i postaje ljubavnicom starijeg i iskusnijeg. Napisano u oktavama.

Teseida: Boccaccio oslikava strastvenu ljubav i plemenito prijateljstvo mladih tebanskih junaka. Napisano u oktavama.

Dijanin lov (Caccia di Diana): djelo sastavljeno u tercinama, u kojem se uzvisuje ljubav i ljepota uglednih gospoja kraljevskog dvora.

Ninfale d Ameto (1341 – 1342): ekloga složena u prozi s umetnutih 19 pjevanja u tercinama, alegorijsko djelo po uzoru na Dantea.

Ljubavna vizija: najslabiji Bocacciev spjev

Elegija gospe Fiammette po njoj ženama zaljubljenim ispričana: zanimljiv odnos između autobiografije i sadržaja.

Ninfale fiesolano: pastirski spjev u sedam pjevanja u oktavama, prema uzoru na Ovidija

Labirint ljubavi (Corbaccio): roman u kojem se muškarac osvećuje mladoj udovici koja je odbila njegovu ljubav.

24 epistole: iskazuju piščeve političke poglede

O zgodama uglednih ljudi: prikazani su životopisi od Adama do nekih suvremenika

O znamenitim ženama: životopisi od Eve da Ivane Napuljske

O rodoslovljima poganskih bogova: tu se sustavno prikazuju antičke predaje o podrijetlu i potomstvu grčko-rimskih bobova.

UTJECAJ NA HR. KNJIŽEVNIKE: Za razliku od Petrarce, Boccaccio nije u nas ostavio dubokih tragova. Ne znači to da Decameron i neka manja djela nisu bila poznata našim starijim piscima. Nekih odjeka Boccacciova remek-djela ima već u prvih pjesnika dubrovačkih Šiška Menčetića i Džore Držića. Poznato je da je Marin Držić u komediji Tripče de Utolče neke elemente radnje uzeo iz Boccacciovih novela. Iz Decamerona crpio je neke motive i Ignjat Đurđević u svojim novelama u stihovima Razlike zgode nesretne ljubavi. Poznavanje drugih Boccaccevih dijela nazire se u Planinama Petra Zoranića.

Decameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. I 1353. Kao plod svestrana životnog iskustva i neposredna dodira sa životom i bujnom firentinskom sredinom, odakle je pisac preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne aegdote i kazivanja, prostore i likove, svjež jezik, sklonost poruzi i šali, lucidan kritički duh, a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. Pošto su se u piščevu duhu sredili mladenački doživljaji, a strast prema Fiammetti postala, kao neki intiman mit, smireno sjećanje lišeno patnje, remek-djelo sabire i superiornom umjetnošću prevladava sve one suviše neposredne elemente autobiografije očito nazočne u manjim djelima.

Naslov djela (Il Decameron) znači knjiga deset dana, jer je knjiga, koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana. Boccaccio započinje pripovijedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala i u Firenci 1348. Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se moglo u ono doba očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih apokaliptičnih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života; naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode. Zato on zamišlja da se u opustjelu gradu, u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića: Panfilo, koje je prikazan kao sretan ljubavnik; Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik; Dioneo, veseo i bez skrupula (a sva trojica kao da simboliziraju tri aspekta piščeve osobnosti); razumna i u ljubavi sretna Pampinea; vatrena Filomena; zatim Elissa, djevojčica koju muči žestoka ljubav; naivna i putena mladica Neifile; u sebe zaljubljena Emilia; ljubomorna Lauretta; napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene ljubavi (a u svima njima sabrane su značajke Erosa kakovo je Boccaccio prikazao u svojim djelima). Odluče oni, dakle, napustiti tijesne ulice pune bolesti i smrti pa se skloniše u idiličnu i zdravu ladanjsku sredinu, gdje provode dane u gozbama, plesu, glazbi, igrama i u skladnu razgovoru. Da bi im brže prošlo vrijeme, pripovijedaju raznolike vesele i tužne zgode: svatko od njih mora ispričati svakog dana po jednu novelu; budući da iz vjerskih razloga subotu i nedjelju posvećuju drugim poslovima, za četrnaest dana ispripovijedaju stotine novela, dakle točno toliko koliko ima i pjevanja u Božanstvenoj komediji, samo što taj “savršeni” broj, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, ne znači više od pukog obola srednjovjekovnoj poetici. Svaki “dan” završava baladom, a pojedine novele imaju moralistički uvod, kadšto i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj pojedine novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značaji pjesnikove slike svijeta.

Svaki je dan posvećen određenom temi koju zadaje kralj odnosno “kraljica” bezbrižnog skupa. Prvi i deveti dan nemaju određene teme; u drugom se pripovijeda o hirovima Fortune (sreće); u trećem o ostvarenim,pretežno ljubavnim željama; četvrti sadrži uglavnom tragične novele o

Boccaccio je u Decameronu stvorio nepreglednu galeriju neposrednih, psihološki istinitih likova iz svih društvenih slojeva i opisao niz sredina, od feudalnih dvorova i samostana do gradskih kuća, ulica i trgova.

Klasična ljepota Boccacciova stila i skladna kompozicija, a nadasve nagovještaj renesansnih shvaćanja, bili su razlogom da je Decameron za talijansku prozu koja mu je slijedila postao ono što i Petrarkin Kanconijer za liriku: vrelo nadahnuća i nenadmašen uzor. Istančana pripovjedačka proza remek-djela izvanredno je raznolika, realistično prilagođena likovima i situacijama, elegantna i široko sintaktički razvedena u rečeničnim strukturama koje su stvaralački izrasle iz poznavanja antičke i srednjovjekovne tradicije, uravnotežena ritmom, simetrična po rasporedu pojedinih dijelova i bogata ukrasima.

TEMA:Ser Ciappellettina lažna ispovijed, i fratrova naivnost

KOMPOZICIJA: uvod- opis ser Ciappelletta

razrada- ispovijed ser ciappelletta

zaključak- slijepo vjerovanje naroda fratrovim pričama

MISAO: “…vjerojatnije je da je proklet i među vragovima u paklu negoli u raju. A ako je tako, možemo po tome spoznati veliku dobrotu božju, jer Bog ne gleda na naše zablude, već na čistoću vjere, pa ako izaberemo za svojega zaštitnika njegova neprijatelja, vjerujući da mu je prijatelj, uslišiti će nas kao da smo utekli nekom istinskom svecu, kao posredniku za milost koju ištemo.”

Drgom Bogu zapravo nije važno da li mi se molimo njemu preko nekog zlog ili nekog dobrog čovjeka, jer je najvažnije da se mi Bogu molimo, iskreno i od sveg srca.

LICA:

SER CIAPPELLETTO: Prema povijesnim ispravama radi se o nekom Cepperellu Dietaiuti iz prata (grad u neposrednoj blizini Firence), ubiraču desetina i drugih poreza za račun blagajne francuskog kralja u godinama 1288-90. i 1295. Musciatto Franzesi obratio se Ciapprellu vjerojatno god. 1301.

Pošto je škrto ali precizno označio njegov fizički lik, ovdje opširnoopisuje njegove čudovišne moralne osobine koje ga čine jednom od najoriginalnijih figura u bogatoj galeriji Decamerona. Boccaccio kao da je s užitkom nabrojio sve mane i negativne crte što su se mogle naći u lukavu, inteligentnu građanu, perfidnom lihvaru i razbojniku, bez ikakvih moralnih predrasuda i skrupula.

“Naprotiv, revno je i rado pohađao krčme i druga zloglasna mjesta.”

“Žene su mu se milile kao psima batine, a u neprirodnom grijehu uživao je više od bilo kojega takva bijednika. Otimao bi i krao s takvom sviješću s kojom bi svet čovjek darivao.”

“ Ser Ciappelletto, tada baš besposlen i u slabim imovnim prilikama, a, eto, odlazi onaj koji mu je dugo bio oslonac i zaštita, ne skanjajući se, gotovo natjeran nuždom, odluči i reče da drage volje pristaje.”

“Ondje protivno svojim navikama, poče nekako umiljato i blago ubirati novac i obavljati poslove.”

“…ondje iznenada obnemože. No svaka pomoć bijaše utaman, jer dobričina je već bio star i razuzdano živio, pa mu, kako izjaviše liječnici, bivalo svakim danom sve gore, kao čovjeku koji je na smrt bolestan”.

“…a sluha je bio tanka, kao što često u bolesnika biva.”

“Za svojeg sam vijeka toliko puta uvrijedio gospoda Boga da se neće ništa promijeniti ako ga u času smrti uvrijedim još jedanput.”

“Ser Ciappelletto, koji se nikada nije ispovijedio, odgovori: -Oče moj, navikao sam se ispovijediti svake sedmice barem jedanput.”

“Izim toga pitao ga pobožni fratar još za mnogo što, a na sve je ser Ciappelletto onako odgovarao.”

“Ukratko, ovakvih je priča nakazivao mnogo. Naposlijetku počne uzdisati, a potom i ridati, jer je to dobro umio kad god mu se prohtjelo. “

“Kakav je to čovjek da ga ni starost, ni bolest, ni strah pred smrću koja mu je za vratom, ni strah pred Bogom pred čiji će sud za čas stupiti, nisu odvratili od njegove zloće i potaknuli da bar ne umre tako kako je živio?”

MUSCIATTO FRANZESI: Podrijetlom seljak, postao bogat trgovac, lihvar, a zatim vitez, ugledna ličnost na dvoru francuskog kralja Filipa ljepog

“Pripovijeda se ,dakle, da je Musciatto Franzesi, vrlo bogat i ugledan trgovac, postavši vitezom, morao doći u Toscanu s gospodarom Karlom bez Zemlje, bratom francuskog kralja, na poziv pape Bonifacija. Znajući da su mu poslovi, kako to u trgovaca često biva, vrlo zapleteni i da ih ima i ovdje i ondje, te ne mogav ih lako i brzo srediti, odluči da ih povjeri nekolicini ljudi.”

BURGUNĐANI: stanovnici Burgundije, danas vinorodnog kraja u istočnoj Francuskoj

“…kako među ostalima imam posla i s Burgunđanima, teškim varalicama…”

“…a za njima su u sprovudu išli gotovi svi stanovnici toga grada, i muško i žensko te ga smjeste u crkvu. “

BRAĆA FIRENTINCI: “Poslujući tako nastani se u kući dvojice braće Firentinaca, lihvara…”

“Oba brata, bojeći se, da ih ser Ciappelletto ne prevari, bijahu se smjestila iza drvene pregrade koja je dijelila ser Ciappellettovu odaju od neke druge da prisluškuju. Jedva su se uzdržavali od smijeha, koji ih je svaki čas spopadao slušajući što je ser Ciappelletto ispovijedao fratru”.

“Pa tako, kako god bilo, umre li ovaj, slabo nam se piše.”

“Te se riječi jako svide svetom čovjeku i učine mu se znakom pravedne duše.”

“ Pošto se skupiše, objavi im da je ser Ciappelletto bio svet čovjek, kako je prema ispovijedi mogao razabrati. I u nadi da će Gospod po njemu mnoga čuda učiniti, skloni ih da s najvećim počastima i pobožnostima prime pokojnika. Priori i svi ostali lakovjerni fratri slože se s njim. “

“Izim toga kazivao im je još štošta o njegovu poštenju, čistoći mu, ukratko, svojim riječima, kojima je sav puk toga kraja predano vjerovao, zanese um i srce svih prisutnih te “

AFORIZAM: “Znano vam je , a i ja znam, da sve što se radi u slavu Boga valja uraditi čista srca i bez ljage na duši. Tko god radi drugačije, griješi.”

KRATAK SADRŽAJ: Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez. No tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Liječnici mu govore daće uskoro umrijeti. Braća se uplaše što će sada, jer mu ni jedan fratar neće dati odrešenje jer je užasan čovijek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovijedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih ćak i ubio. No ser Ciappellatto slaže fratra i pokaže se pravim svetcem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti i narod ga poćne štovati kao svetca.

TEMA: Židov Melkizedeh pričom o tri prstena otkloni od sebe veliko zlo koje mu je pripremao Saladin

KOMPOZICIJA:uvod- neifilin uvod u pripovijetku

zaplet – odgovaranje Židova na postavljeno pitanje

zaključak- postajanje Židova i Saladina prijateljima

MISAO: “Znano vam je, ljubezne druge, da glupost često puta baci čovjeka iz sretna života u najveću bjedu, dočim un spašava mudraca od najvećih pogibelji i pribavlja mu siguran mir.”

“….razbor donosi mir….”

Na ovu misao nemam više ništa dopisati jer je njome najjezgrovitije izrečen zakon koji se više puta u živutu dokazao kao ispravan.

LIKOVI:

“ …pa mu odluči otvoreno kazati svoje nevolje i vidjeti da li će mu htjeti pomoći… Židov mu rado posudi onoliko koliko je Saladin tražio, što mu je poslije Saladin točno vratio i uz to ga je bogato obdario i smatrao za svojega prijatelja, te mu na svom dvoru dao visok i častan položaj.”

ŽIDOV MELKIZEDEH: “Neifilina novela podsjeća me na opasnu zgodu koja se desila nekom Židovu.

“Vrli mužu, od mnogih sam slušao da si jako uman i učen u vjerskim pitanjima. Stoga bi bio rad da mi ti kažeš koji od triju zakona smatraš pravim: židovski, saracenski ili krščanski.”

“Židov, kao zaista uman čovjek, predobro opazi da mu Saladim sprema zamku i traži izliku da ga optuži, pa pomisli da će Saladin izvršiti svoj naum ako pohvali bilo koju od te tri vjere. Znajuči da mu valja naći takav odgovor da ga ovaj ne uzmogne uhvatiti za riječ, napregnu um i brzo izmudri ono što je valjalo reći.”

KRATKI SADRŽAJ: Sultanu Saladinu je trebalo novaca i morao je posuditi od Židova Melkizedeha, no bojao se da mu ovaj neće htjeti posuditi, pa mu je postavio pitenje da kaže koja je vjera bolje: kršćanska, saracenska ili židovska. No mudri je Židov smislio takav odgovor u kojemu nije pohvalio ni jednu vjeru pa ga Saladin nije mogao za ništa optužiti. Naposlijetku je Saladin priznao Židovu da mu treba novaca i ovaj mu je rado dao. Poslije je Židov dobio visoki položaj na dvoru i oni su postali dobri prijatelji

VJEČNO PITANJE:

“Pa kako su sva tri prstena bila nalik jedan na drugi, nisu mogli razabrati koji je pravi, i pitanje tko je pravi očev nasljednik ostade neodlučeno do dana današnjeg. Tako vam velim, gospodaru, i za ova tri zakona o kojima me pitate i koja je otac nebeski dao trima narodima: svaki narod vjeruje da je on pravi nasljednik i njegova vjera prava te da samo on poštuje njegove zapovjedi; a pitanje tko ima pravo ostaje neodlučeno kao i ono o prstenima.”

POUKA: istina je uvijek najbolji put da se do nećega dođe

“…pa mu odluči otvoreno kazati svoje nevolje i vidjeti da li će mu htjeti pomoći… Židov mu rado posudi onoliko koliko je Saladin tražio, što mu je poslije Saladin točno vratio i uz to ga je bogato obdario i smatrao za svojega prijatelja, te mu na svom dvoru dao visok i častan položaj.”

TEMA: Fra Alberto obmane neku gospu da je u nju zaljubljen anđeo Gabrijel i u njegovu liku više je puta obljubi; od straha pred njezinom svojtom pobježe i sakrije se u kući nekog siromaška koji ga sutradan kao divljeg čovjeka odvede ne trg gdje ga prepoznaju, pa ga njegova subraća odvedu i utamniče.

KOMPOZICIJA: uvod- susret guspe i fra Alberta

zaplet- noćni obilasci fra Alberta u liku arhanđela Gabrijela

zaklučak- smrt fra Alberta

LIKOVI:

“Tako se u tren oka od lupeža, svodnika, krivotvoritelja i ubojice prometnuo u velikog propovjednika, a da se ipak nije ostavio svih svojih poroka kad je god kriomice to mogao.”

“Djelujući tako, ubrzo se od vuka preobratio u ovcu”.

“…kada je misu služio i kad su ga ljudi promatrali, oplakivao Kristovu muku, jer mu nije bilo teško zaplakati kad god mu se to prohtjelo.”

“Mnogima je čuvao novac i bio ispovjendik ili savjetnik velike većine muškaraca i žena.”

“Fra Alberto nedvoumno shvati da je žena glupa, pa mu se učini da je to pogodno polje za njegov rad.”

“…dopustite da on dođe k vama u ovom mom tijelu, pa sve dok on bude s vama moja će duša boraviti u raju.”

“ Fra Alberto, misleći kako će valjati da noćas bude jahač, a ne anđeo, uze se krijepiti slatkišima i drugim finim jestvinama i pićem da ne bi po nesreći sa sedla sletio.

Fra Alberto vam bijaše lijep muškarac, stasti i krupan, čvrstih nogu. A kada se našao s gospom Lisettom, onako svježom i podatnom, drugačije ju je zabavljao nego njezin muž, i više su puta te noći i bez krila letjeli na njezino najveće zadovljstvo.”

“ Ovaj ga dobro namaže medom i pospe paperjom, ok vrata metne mu lanac i masku na lice, u jednu ruku mu dade debelu batinu, a u drugu dva velika mesarska psa na uzici.Uza strku i viku svijeta što se za njima natisnuo odvedoše ga u samostan gdje ga bace u tamnicu. Ondje je, kako se sudi, nakon bijedna živovanja i umro. Tako je taj čovjek kojega su ljudi cijenili i nisu vjrovali da zlo čini, drznuo i prikazao kao arhanđeo Gabrijel, poslije se preobrazio u divljeg čovjeka i pretrpio dugu sramotu kako je i zaslužio, te potom, utamničen, oplakivao počinjen grijeh.”

“Čini li vam se moja ljepota takva kao u drugih žena? Imala bih ja na svaki prst po jednog samo da hoću, n moje čari nisu za bilo koga. Koliko ima žena tako lijepih kao što sam ja, koja bi i u raju lijepa bila? “

“I još je tolik koječega izbrbljala o svojoj ljepoti da je zaista bilo otužno slušati je”. “…nato mu gospa reče da je glup kao vol i da ne zna razlikovati ljepotu od ljepote.”

“…na to će gospa glupača”.

“Tada se gospa, u koje je kratka pamet bila, pohvali:”

“Gospa tikvanka, bez trunka soli u mozgu, sve se rastapala od milja slušajući te riječi i ne sumnjajući u njihovu istinitost.”

“Nato će tupoglavka: “Baš mi je drago što ćete tako biti utješeni za batine koje ste zbog mene dobili.”

“…ipak mi vas je žao i da vas opet zlo ne snađe oprostit ću vam ako mi kažete što vam je još anđeo rekao.”

“Gospa praznoglavka odgovori da joj je vrlo drago što je anđeo Gabrijel ljubi, jer i ona njega ljubi i nikad ne izostavi da mu se pripali debelu lojanicu, gdje ga god vidi naslikana, te, kad god on zaželi doći, bit će dobro došao i naći će je posve samu u njezinoj odaji”.

“..a ona se nato tako uzoholila i nadimala da joj košulja nije dopirala ni do stražnjice" “No, jednoga se dana sluči da se gospa Lisetta s nekom svojom prijom prepirala o svojoj ljepoti, pa da istakne svoje draži,kako nije imala mnogo soli u tikvi, reče.”

“Djever i one gospe, ušav u odaju, vidješe da je anđeo odletio i ostavio krila, pa tako nasamareni dobro ispsuju gospu i ostave je rastuženu.”

PRIJA: “Prija bi se bila najradje slatko nasmijala, ali uzdrža se da bi od nje još štogod izvukla.”

KRATAK SADRŽAJ: Fra Alberto se doseljava iz Imole u Veneciju i tamo postane fratar. Jednog dana u crkvi susreće gospu Lisettu i već za par dana on joj slaže da mu se javio arhanđeo Gabrijel i da ju on voli te da će je posjećivati u njegovom tijelu. Glupa gospa povjeruje. No pošto je gosta bila toliko glupa i izbrbljala se on posijetima Gabrijela saznali su cijeli Mleci. Jedne noći gospini djevei odluće uhvatiti arhanđela, no on im pobjegne kroz prozor i ode kod nekog siromaha. No slijedećeg jutra siromah ga odvodi na trg i pokazuje mnoštvu. Dolaze ostali fratri i odvode Fra Alberta u tamnicu gdje i umire.

MOJE MIŠLJENJE O DIJELU:

Na ovo dijelo, odnosno dijela nemam niti jednu primjedbu. Sviđa mi se jer je pisano vrlo jezgrovito, bez nekog nepotrebnog opisivanja. Ali mi se zapravo najviše od svega svidjelo to što su uvijek glavni likovi neki spletkaroši i mutikaše. Drago mi je što je Boccaccio shvatio da se ponekad u životu trebe služiti i lažima da bi uspjeli u nekom naumu ili da bi se izvukli iz neke keše u koju nismo htijeli biti uvučeni. Jedino mi je žao što ipak i u nekim njegovim dijelima (novelama) lažci ne pobijede uvijek, kao na primjer u priči o arhanđelu Gabrijelu i gospi Lisetti Mletačkoj. Sviđa mi se kako je Boccaccio upisivao svoje likove, realistično i točno je prodirao u njihovu bit, u njihovu dušu. Mislim da bi trebalo biti više ovakih pisaca kao što je Boccaccio i dijela kao što je Decameron.

.

Komentari (0)

RSS link na komentare

Ime

Email

Komentar

smanji | povećaj

Dodaj komentar