Hronika
Prvog dana pomreše ptice i zmije nastaniše gnezda i vetrove Drugoga dana ribe izađoše iz vode i voda oteče prazna Trećega dana šuma je pošla prema gradu a grada nigde Četvrtoga dana sazidaše ćele-kulu od lobanja i skrguta Petoga dana šuma je skupljala kraj reke obezglavljene leševe Šestoga dana malo vatre zaljubljeno nalik na sunce Sedmoga dana ne zapevaše anđeli Osmoga dana u ponedeljak prvi put zapeva ptica od pepela i zid progovori.
Jedan maleni cvet
Jedan maleni cvet još ni progovorio nije a već je zano sve tajne Sunca i sve što zemlja krije.
Jedan maleni cvet još nije ni prohodo a već je umeo sam da se hrani svetlošću, vazduhom i vodom.
Jedan maleni cvet na zna da čita i piše, al' zna šta je život, šta je cvet, i miriše, miriše.
Kraj putovanja
O sve što prođe večnost jedna biva. Sen koja beše drvo, traje. Budi Ispod svoga imena koje budi Ruka sa cvetovima krv što sebe okova. Završiće se putovanje ostaće tiha brda, Siva praznina vetar koji bludi, Mesto koje nema mesta u zelji al nudi Zlo da nas spase i istinu otkriva. To čemu se molite je Žalosni Slavuj. Ljubav nikad nije završena. Čega ima ljudskog u patnji? O čuj Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje. Prazne ruke prazno srce pusta sena I nema mene al ima ljubavi moje.
Lauda
NAJLEPŠE PEVAJU ZABLUDE. O, vali, Rimuje se more. Tad smo na žal pali. Malo je imena ispisanih na vodi. Svi puze il lete, al malo ko brodi Gordijim morem opasnoj slobodi. Dan je u sebi noć, a sunce se pali. Izgubi put ako putovanju smeta. Ah što je lepo i opasno: cvet radi cveta Posveti gorkoj zvezdi uvrh leta Lekoviti rečnik bilja u uvali. Kroz potajne gore goren lek ti je. Da zemlju zemljom ljubiš vek ti je. Al ako je u oči poljubiš nek ti je Prozračan poljubac ko prazni kristali.
Poeziju će svi pisati
San je davna i zaboravljena istina koju više niko ne ume da proveri sada tuđina peva ko more i zabrinutost istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti cvet između pepela i mirisa oni koji odbijaju da prežive ljubav i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje i zemlja koja ostaje verna smrti jer svet ovaj suncu nije jedina briga ali jednoga dana tamo gde je bilo srce stajaće sunce i neće biti u ljudskom govoru takvih reči kojih će se pesma odreći poeziju će svi pisati istina će prisustvovati u svim rečima na mestima gde je pesma najlepša onaj koji je prvi zapevao povući će se prepuštajući pesmu drugima ja prihvatam veliku misao budućih poetika: jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik ja primam na sebe osudu propevale gomile: KO NE UME DA SLUŠA PESMU SLUŠAĆE OLUJU ali: HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ
Sonet
To su reči uvek iste koje kasne gorku ljubav i svet. One su uspešni prestanak jave, al' ne san kad se izjasne sunca za noć, već nešto treće, neutešni zbog čega jesmo. Izvod iz čudesne basne sna. Gorke obale na kojima neumesni stojimo okrenuti svome početku grešni zbog gubitka vida kada svetlost zgasne. U snu smo oni čije zaljubljene usne traže reči bez cilja, bez izmišljenih predela. Oh te reči kako mogu da ublaže ako su od sna. Lepoto neuvela reči bez senke kada ko čašu sunce držimo u snu gledajući u crne vrhunce.
Spavači
Budan ja kradem ono što oni sanjaju
Svest o zaboravu NADA JE LUKSUZ. Večna noć u krvi izmišljenom oku slepim zidom preti. O vatro tamna iza sebe, ko prvi da ljubim tako ljubim, ne mogu da se setim. Zar znam šta sam znao zar znam šta ću znati: skelet usamljeni izgubljeno ime divno usklađene s prazninom što pamti jalovost cveta i jalovost zime. Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cveta što mami iz mene to sunce i prazninu pretvara u slavuja, kad različit od sveta predeo me tače i pretvori u prašinu. Al zaboravom svet sam sašuvao i čuvam za sva vremena od vremena i praha O gde su ta mesta kada vetar duva i pustoš pomera? Gde zvezda moja plaha? Niskosti uzalud čeznu pesmu čitam na kolenima predeo koji se otvara u biću u kamenu praznom gde je skita poslednja zvezda čiji sjaj ne vara.
Uzalud je budim
Budim je zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama zbog neba razapetog između prstiju budim je zbog reči koje peku grlo volim je ušima treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova budim je zbog ove naše planete koja će možda biti mina u raskrvavljenom nebu zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom moja ljubav puna drugih je deo zore budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema ta žena sa rukama deteta koju volim to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim uzalud uzalud uzalud uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova uzalud je budim jer njena usta neće moći da joj kažu uzalud je budim ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa uzalud je budim treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku.
Zamorena pesma
Oni koji imaju svet Neka misle šta će s njim Mi imamo samo reči I divno smo se snašli u toj nemaštini Utešno je biti zemlja Ponosno je biti kamen Premudro je biti vatra Pobožno je biti ništa Prljav od suviše opevane sume Pesnik peva uprkos poeziji Bez srca bez nasilja i bez žara Kao reč koja je prebolela muziku Sloboda je zastarela Moje pravo ime čeka da umrem Ptico iza sunca usred rečenice Kojom nasilnički ljubimo budućnost Sve izgore; to je praznik Poslušni pepeo Brašno ništavila Pretvara se Iza mojih leđa u šugavog psa Ispred mene u žar pticu Govori mi istinu iza leđa Grlice Ti si pravi naglasak umrle nežnosti Načini zoru od našeg umora Miris je vreme koje je posedovao cvet Al nereč kaže kasno je Necvet kaže noć je Neptica kaže plam je A je kaže nije Na to ptica opsuje Cvet kaže to je pakao Prava reč se još rodila nije
Jugoslavija
Evo kako je počela u dan svoje nužnosti Sve što nema vatre u sebi sagori što sagori postaje noć što ne izgori rađa dan Treba zapaliti sve što može da gori Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno Treba u svemu i posle svega pronaći nadu Revolucijo ono što ostane je čovek Ono što prođe je proslost Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost Svaka stvar i svaki čovek je detalj tvoje nade Eto tako je počela u dan svoje nužnosti Obala jednome Moru Zvezda na poluostrvu Rt Dobre Volje Oivičena beskrajem Savetuje plodovima ljubav i razum U fabrikama ljudi konzerviraju sunce Koje se javlja na najrazličitije načine U plodu i kamenu podjednako Prvi put slatko drugi put vrelo Sada ima sve što je njeno Na jugu More na severu oblake Na istoku trešnje na zapadu maslinjake I sazvežđe nad Fruškom zvezdane strofe najlepše U kamenu i na vodi: Grozd je uspomena na njihov raspored Ima svoju budućnost i njenu prošlost Ima svoj put i njegovu istinu Savetuje plodovima ljubav i razum Obala jednom Moru Zvezde na Poluostrvu Rt Dobre Volje Oivičen beskrajem Tuđa presahlost bi joj izvore otrovala Tuđe pustinje klevetaju njeno sunce i zemlju A ona bez milosti prema onome što je stvarno Ali ne i istinito ne prestaje da se bori Srce njenih gradova je belo sunce svih ljudi Ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu Koji venčava Šumadiju i Zagorje Međusobno i sa budnošću Istraživači pod zemljom u smrti vojnici i rudari Istraživači u vazduhu pevači i ikari Istraživači pod vodom pesnici nesvesnoga Tražite nađite pretražite sva blaga Sve mogućnosti i sva imena svom Jugu Koji savetuje plodovima ljubav i razum.
Magistrale
Neka me nedostojnog vetar obavije, Žalbo crnih ptica i tužne pohvale, Nekoga sveta teške sene pale. šta je to što se u dnu pesme krije? Lepi moj dane s dušom elegije, Tražim početak, sjaj i sate stale Kad su ti dve tužne ptice večnost dale Pred vratima iza kojih prostor gnjije. Tu izgubljeno sećanje, pustinju hrani. I kraj vatre kojom ne hrane se dani Zakopani lelek i nenađeno blago stoje. Ljubavi moja mrtva, a ipak živa, O sve što prođe večnost jedva biva I nema mene, al ima ljubavi moje.
Sonet o neporočnoj ljubavi
Nema je ovde, sve je više gubim U časnom krugu kog zaborav rubi. Oh, gipka sliko varke, varko živa, kad kamen vida njeno lice biva.
Daj mi snage da neporočno ljubim, dane započeo tužno. Tu se skriva bol bez odjeka i reč bez odziva. O, daj mi snage nad silama grubim. Vrati mi sličnost da usnim, dok strava tišti mi čelo i niče na stolu. Ona je deo predela što spava. Pomešana s vetrom dok ćuti u sjaju. Iscrpem budućnost u svirepom bolu što sanja krv leta i pakao u raju.
Propovedanje ljubavi
Nema mene al' ima ljubavi moje; Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti. Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti Slično muzici slično praznini, spokojem. Ona će sačuvati namere moje i tvoje I vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti. U podnožju vetra nemarljiva sen oholosti Nestaće u pepelu onih što više ne postoje. U pusto srce, u mrtvo vreme me zovi, Minula čeznjo, da se svet ponovi. Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um, Pa mi je prazan dan koji još došao nije, Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum Neka me nedostojnog vetar obavije.
SEDAM MRTVIH PESNIKA
(1956)
BRANKO
Noć ispod zemlje razveselim Izraste vetar u nežnu biljku iz tog podzemlja gde svetiljku i pticu nikad da doselim Nepronašene proplanke krvi u pešcano podne sam odbolovo al topli hleb tvog imena još mrvim ptico među predelima, Stražilovo zemljo preko moga zaspalog uma dok list po list umire šuma Dete sakriveno u jednom poljupcu pati sutra rođeno. O nek se vetar s biljkama izmotava Neka se kamenje pred nevidljivim raskršćem uspava Samo da l će na skeletu osmeh moj prepoznati?
GROB NA LOVĆENU
Ali ne, to još uvek nije vreme. To je jedno mesto koje prepoznajem u prostoru. Mrtve su gore odakle ta reč dođe. Sfingo s pticom lažljivom umesto lica koje savlada tajna iza slepe maske. Rođenje je jedina nada. Vidim smele mostove preko kojih nema ko da prođe. Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta gde provejava smrt i ljubav ne spašava. Dan i noć si pomirio u svoj smrti što nas obasjava. Taj san je u noći produžetak dana i puta. Šta si ptica ili glas koji luta pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog na vrhu Lovćena s čelom punih sunca, tamo gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta negde u visini čuva otisak tvoga lica. Čovece tajno feniks je jedina istinska ptica.
LAZA KOSTIĆ
"Oprosti, majko sveta, oprosti što naših gora požalih bor". Da li ćemo je noću u povratku noći u povratku cveta u povratku sna i gora na zbunjenom horizontu u gorkom kristalu nemoći od naše žeši i mrtvog anđela gde se skamenila mora Lice svih doba u očekivanju vatre da l će moći da sačuva uspomenu na nju od zaborava i prostora Neka Veliko Sazvežđe u smrti tvojoj zanoći O pusti žali i žalosna mora Koji su predeli u tvome srcu sada? Mrtva je a negde još traje dan, o laste Svi mrtvi su zajedno bio si pun mračnih nada U pustinji si što u praznoj svetlosti raste dok u dvostrukoj tišini slepe je oči slute Santa Maria della Salute
DIS
O moje sunčano poreklo ta potonula krv Neka se zaboravi prijateljstvo drveća i ptica Neka se zemlja razvenča sa suncem Žica od vode prodenuta kroz uši bolja je nego crv Otišao Izašao na vrata kojih nema U svim vodama zeleni psi me traže Ovde niko ne dolazi odavde niko ne odlazi, tople laži poljubaca zakopa u pesak ova pustinja gde se sprema krvožedna tišina koju svojom ljubavlju hraniti treba u ovom izobličenom prostoru čija smo polomljena rebra iz čijeg ramena čudovišne ptice vire Ruko ispružena prema drugoj obali kloni Ako smo pali bili smo padu skloni Ovde je noć što se životu opire.
TIN
S druge strane groba živi zvezda kuca I zapaljeni vetar na početku dana sniva Noć u mome glasu više ne doziva prostore izgubljene koje poseduju sunca Krv moja zaspala pod kamenom ne bunca zbog pakla iz zemlje iskopanog ko živa Ovde kamenje peva i ptica se skameni siva Ovde su svi prvi put mrtvi iza poslednjeg sunca O zašto smo tako sami i slabi i krti Dok se zemlja okreće oko svoje smrti negde ispod zemlje zri tišina zla Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se voli Neka niče cveće iz prokletog zla
MOMČILO NASTASIJEVIĆ
Umesto zvezde slavuj iz nekog zida što se od nje razlikuje tek oblikom i maštom. predeo kome sam se privoleo, plaštom čuva svoju providnost za one koji vide. Neka muzika čudna nečujna iznad gorja razmešta predmete u prostoru i staje kad zapljusne tajna mramorja sred morja: dozivano nedozvano šta je? O nežna maglo koja me izdvajaš, evo vraćam se čist na svoje prvobitno mesto. Tišino u svetoj senci što snove moje vajaš hoceš li primiti to telo ukleto, koje nastanjujem poslednji i prvi zatočenik odbegle tajne i svoje krvi.
GORAN
Noć suviše velika za moje zvezdano čelo u nekim šumama crnim nepoznatim I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim Pčele sleću na leš koga nema Zvezde odlaze u prostor crnim stepeništem Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema san moj iz brda gde mrtav sebe ištem Ovde dole svako svoju tamu ima Moj mrak je senka ptice. O neima puta kojim bi do mene mogla doći Ko proleće koje zaboravi da cveta sad ležim mrtav na severu sveta Smrti ljubomorna najveća moja noći!
ARILJSKI ANĐEO
O ANĐELU I ZIDU
I
Zauzme svoje mesto izmedu sedam zvezda kada prestaje vatra i zbivanje i pocinje cisa kristalizacija podarena u smiravanju. Andeo usamljen na zidu, možda on stvarno postoji u zidu, ali kada nije na zidu, on je sen! U svojoj prvobitnoj ozbiljnosti smanjuje vidljivost nekim stvarima. Tada pocinje lutanje, osetim da se menja struktura mojih cula i da umesto cela imam jednu jedinu misao. Ne postoji trijumf izvan nesrece. Dok smo to saznali neprimetno smo zamenili sebe. Tako smo stvarno pretvorili u mit, da docnije posumnjamo u njega. Ali jedan pesnik koji je dugo stajao ispod zida u koji je bilo nemoguce posumnjati, valjda zbog njegovog gor ukusa i tvrdoce, prepoznao je svoje lice bezbroj puta seljeno na jednom srpskom srednjovekovnom andelu. Onda on stvarno postoji izmedu elemenata i odnosa koji poravnavaju svet, postoji u cistoj mogucnosti kao cudo i vernost silama koje su iza zida.
II
To mogu da objasne samo vode koje ne teku, taj mirni lik kada prestaje vatra i zbivanje i pocinje kristalizacija. I mada je supstancija tih zvezda oko glave nematerijalna, one pripadaju covekovom prostoru. Ali to lice ostaje najbolji dokaz zelenog sunca i videnih škorpija. Iza toga lica necija krv ceka da bude rodena i ona ce prepoznati to lice. U srcu se pali svetlost koja obecava da ce sve biti videno i sagledano u secanju i buducnosti i u sebi samo. Dotle treba sacuvati svoje oci koje gledaju sa nekoga zida i cuvati se oslepljenja i zaslepljenja. Nisam prvi koji se plašim da ne oslepim zabrinut za dubinu svoga oka kad gledam u jezero ili u prostor. A ništa nije teže nego gledati citavu vecnsot sa nekog zida. I najviše nam pri tom nedostaje praznina gde ne struji krv i gde bismo smestili svoje predstave o eventualnom božanstvu. Ipak ništa nije izgubljeno, jer praznina je to cega nema. Ali ima nešto oko njegove glave ono što je cista lepota i neprevazidena vrlina, a slicno je praznini.
III
Ovaj konkretni Andeo, osvetljen sam sobom iznutra, da je u pustinji rekao bi: šta ce mi nada ako ne da sacuvam ovu pustinju. Da side sa zida, rekao bi: ovo je predeo koji produžuje ljubav.
Anđele gorki praznine i snage, Kad ukaza se sunce kakav nije Svet, gde je nevoljen, jace cu voleti drage, Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije, Ako namere dobre srce vocu Podari, kakvom vatrom vodeni idu, Dok pcela stavlja žaoku u slatkocu Za smisao leta na iskusnom zidu. O, opija me vatra tako trezna Oko tvoje glave ko prolece! KO tebe nije video taj ne zna Sebe, ko tebe ne vide taj nece Nikuda stici, jer beskrajan je put. Gle mesec bliski iznad rujnog cveta Dobi oblik srpa: lepota je smrt Gde vrlina otkri mogucnost uzleta. Nepomican si, zato te ne mogu stici; Tako blizu mene drugi vazduh dišeš dok silazak u dubinu obecava sve više Zvezda na koju treba se tek navici. Divno praznoverje što izmišljaš krila Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti, Tvoja je mladost pre svih mladosti bila I ostala na zidu ko slika milosti. O sretna mladost koja proci nece! Da bi bio razumljiv srcu osta Mlad u izdvojenom danu koji posta Svetlost što me miri sa vecnim prolecem. Prah ružama taknut do mirisa se vinu Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu Vatru, vatru, slepo to obožavanje Elemenata, koje sagore sopstvenu Buducnost i sunce pretvori u senu Nebeskoga bilja pred mracno svitanje. Ti me zgušnjavaš na mesto gde padoh, Iza poslednje misli poslednja nado! Tvoja cula sebe osluškuju, svoju Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu; Tvoja praznina svet i zvezde krenu u cudno poimanje tog duha u Broju. Sricem fosil tvoga imena u suši Vere i lažnog rasta lažnoj duši, Jer i da te nema, praznina u kojoj Zamišljamo te, ipak, nikad ne bi Prestala da nas opija, u sebi Uvek druga prevarenoj srži mojoj. Da nisi andeo koga strah moj kroti Cudovište bi bio u svoj lepoti Cije poreklo u mojoj je želji Da uništen budem tamo gde postaje Moja nemoc moja snaga koja daje Istinu recima u lažnoj povelji. Zbog tvoje nadmoci ostah pust i sam, Što snih zaboravih, pa me prože plam, Dok na kraju tvog imena bukti baršun ptice što prelete svet unazad varav Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum Naslikane grane da pomeri narav Bilja! Kako da te sacuvam od tudih Misli u meni, dok bivam sve ludi Za vrednu gorcinu, šuplje dvojstvo lika, Ciji je rast odjek buducnosti prazne Što podatno traži nacine prolazne Da bujalsot svoju neprolazno slika. Još malo i zacutacu pred tobom, Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom, Anđele pred neumoljivom lepotom kraja Gde je mir i zrelost pesmu zamenila, I mramor gde mramor vecne vode spaja Sa kamenom kome izrastaju krila. Sve što postoji teži nejasnosti, Galeb oponaša litice plahosti, što vrtlog odrazi samo vrtlog biva; Ima li dokaza lepote pomerene. Culom u nebice koje zaodene Oblikom bekstva stvarnost što se skriva? Oh naše srce kog dostojni nismo ni onda kad najmudriji mi smo, dok budni pred onim što nas snom prevlada Ne zavapimo: milosti! To pelud Nekorisnog pada na nevinost belu Cveta treznog cije ime posta nada. O Anđele blagi uprkos svojoj moci, Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noci, Kako se zbi divno da bice ti izbegne Mesto koje bi izvan tebe bilo, Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo A sjaj koji kasni najdublje dosegne. Naše ime nece berbu doživeti Svega što može sebe da seti. Pojedinacno nas, joj, unerazumi; Opšte nas zaslepi. Zabuna je slicnost. Moje lice tone u cudnu bezlicnost Koja mermerom svoje oci umi. Ah, nado koju vrisak zna izreci, Teskoba i griža, pre no mir u sreci, Slabi smo i lomni kao list liskuna I ne usudujemo se da budemo drukcji. preselili smo cvece pod rep zmiji, A ipak nam je duša nada puna. Daj lobanju praznu za preživele laži; Neizbežni dodir sna i praha traži Imena posna trostrukih odraza. Vlastito me srce porazi. O, krah, Kad krv svoju buri podmecem, i plah Penjem se na vrh presahnulog mlaza. Vratice te vreme. Klecace i vlati Ko u Matjeci, na gori što pati, Dok te u dubini preureduju zvezde, Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost Presvislu u vodi bez cari što zanos Tvog srca troši za hridine trezne. Moja te ljubav pretvori u nešto Što se ne može voleti. Al vešto Tvoj kostur prazno prepozna sazvežde. Ko ce preživeti Plod, ako ga bude, Sicušan ispod drveta, kog lude Pokušaše tresti u zore sve bleše. Tu vrsta tla progovori sa grane Zavedena od sunca u nepojmne dane, Kada znam šta mi okružava vid, Al ne znam sunce što ga ispunjava Na ulasku u zemlju koja spava Sanjajuci trule lobanje i zid.
Prazno je dublje. Jao, vreme, gde te Plamen preseca. Osporeni svete! Nije li strašan let koji je dokaz Praznine u stvarima. Cvet umesto oka Isto sunce vide. Slepo slepim samo Videti možeš. Zaledeni plam Ogledalo posta onome što sanja. Oblik je vrline strela ugledanja Što svetlost raskopca orlu ispod grla: Zapamcena zimo bit je neumrla Jao, vreme, ustah, al se ne probudih; Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim, Asketska ružo, seni oplodena Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena. Tu nema sunca, jer sve sobom zraci Mesto uzalud pokušano. Jaci Postaje koji svoju slabost spozna, Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna Sviralo koja presaduješ vlati Iz pitome doline na liticu što plamti! Gluv da cuje nemoc kako vešto svira Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu Preprica rosu i nevericu usnu Mameci sene iz svirale prazne Išcezlim danom. Jao, reci razne Isto znaci. Nikad cvet ne mogu reci Ako ne mirisah necvet mnogo veci. Najbliži dan je koji prode davno, Smirenost seni primaknuta slavno. Jao, vreme strmo izraslo iz lažnog Susreta cuda u umu. Nevažno Sprema u svemu videnom poraze Oku i uhu dok sazvežda silaze Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo štivo korenju. Tu sam iznemogo. I više vatre posta sunce zlobe, Zlatni pocetak otrova i teskobe.
Sve je nestvarno dok traje i diše; Stvaran je cvet cija odsutnost miriše I cveta, i cveta vec odavno nema; Bespucem do nade pesnu mi priprema, Kad izdan još volim onu koja spava. uspomeno zlatni praže zaborava! Iz presadenog otrova dan raste i sprema Pocetak lepote, a lepote još nema: U prekomernosti i izobilju se gubi. Lepo je manjkanje u sebi što ljubi Prazninu i mesto još neoporavljeno Od odlaska andela, svislo bilje. Seno Na tragu odlutalog cveta cije ime Miriše izvan vrta i vodi me Do cistih mesta, nestvarnih bez nade, Ružo pomerena najsladi moj jade, O kako divno traješ izmerena Svojom odsutnošcu, odvažno mislena. Vatro bezbolna, a žestino daha Onog cega nema, primedbo mog praha, što prista na sebe, ali nade pun, Zbog koje je svaki svršetak nepotpun, Odsevom cilja neprozirnost smiri, Uvredu gline suncu, sjaj raširi. Zid mutni što se pod freskom otrezni I ojaca prazni zanos neoprezni, Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu, gubljenje vida i put u dolinu. Jer i pad je let dok se ne padne U sebe; a tamo - nema nas, vec gadne Kljuju nas ptice i ruglo smo svima: Ko nema više srca taj ga ima. I pakao je ljubav kad dozrevanje oka Ružu u sliku pretvori, duboka Rasanjanost da joj ludi miris kroti I oduzme srce vedrini i lepoti, Jer ako krajnosti isto sunce doji Suvišno je srce gde pesma postoji. Providnost lepotu opsednu da plane Kad prezirom kazni sve izlišne dane Gde dosada je vrlina bez nade Pepeo odbleska koji upoznade Ispražnjen jug i posvecene ruže Sjajem nove zvezde za prestare muke Kad pakao je ljubav i isti oganj gori U zlocinackom srcu i na gori.
Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom. Al pristani na svet koji zvezde vode Izlasku mutnom s bezbožnim poletom. Srce rodi ponoc glave, al izbavi Sebe anšelom kada vreme stade. I oploden prahom mutni cvet objavi Pomeranje porekla, dan veci od nade. Biljka te misli; moj um se iseli Smelo u cvet koji ironicno gleda Lobanju praznu. Ko pticom isceli Ponor prolecu bezazlenost preda. Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro, Prolece proše i niko se ne stidi Da preostale dane kao buducnost vidi, Koju preletaju gmizavci s pticjom maštom. Preporadanjem ispiraj sjaj svetu I zvezdi koja ponore zataji; Neka se trulež otrezni u cvetu Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji. Držiš u ruci vatru kao da je To nešto stvarno, Anđele sa zida, Na ulasku u zavicaj koji daje Lobanju trulu za zlato mog vida. Primi i cvet koga preziru ljiljani Zapamcene mudrosti u susret mom prahu. Istinske su reci tužne; pravi dani Prazni. U prašini trag nadi uzdahu! Kao oni što se oslobodiše ljubavi Ljubeci silno, sici ce jednom prazan U svet polutame, gde zaborav plavi Polja, a zvezde tamani zaraza. Trešnjo neverice bez oblika srca Ljudskog, zvezdane padavice vruce, U poljupcu se ništavnost koprca, A put je samo upoznato bespuce. Iz srca mi slavuj izmami gora, Pa prazan klecim pred onim što pade, Sred nepokretnih vetrova i mora Praznih: pakao - predeo bez nade! Šumor bez šume i cvrkut bez ptice, Prazno što je traje; ne cuje se što jeste. dok s mrtvog oca skidam nasledeno lice Vatrom se zveri i zvezde priceste. Cista rec koja kaže sebe manom Izbeže tvom bicu, al upozna zoru; Dovrši ti nebo u neiskaznom, Da ti ime ceznu ostrva u moru. Da umesto mene pati, pesme eto! Ispražnjeno srce još je uvek živo. Za veliko sunce u kamenu sažeto Kristal isturi prozirnost ko secivo. Kamen je potcinjen govoru i zimi. O reci koje receno potkupi! Zvezdo, moj pakao i moje srce primi Ugašenom rukom što beskraj iscrpi. Oslepljenom rosom u nadanje i vece Vara me azur poklonom tebi slicnim I strah stvarniji od onih što klece U strahu od promena pred zlom nepomicnim. Odgovaraju vode odraženo I dan pronaden pre nego što sine; Pocetak sveta vide poraženo Ime svetlosti koja svetom mine. A tvoja milost puteve odvodi U ružicnjake jasne, sestro krina, Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi Nad kojom lebdi njezina dubina. Pjan od udaraca srca još teturam Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak, Jer nestvarnost je jaca i najžešca je bura Na moru kog nema, a huci i dipa. Zvonke ruke pružam gradu koji spava Pometenih jezika, sa suncem u bari, Uzidanih majki u zid muških glava, S andelom u vocu i oku što stražari. Lukavstvo pozajmljenih dogadaja, Neizrecivo a nauceno ko vreme, Varko, u tebi udes i slucaj spaja, Gde preraste sliku i sjaj uspomene. Nek ti ime ceznu ostrva u plimi, Anđele, i pesma koja mesto mene Pati, jer pakao i moje srce primi, Da bela iznutra crnim tragom krene. Pomeranje porekla dan veci od nade U kalemljenom plodu reci slutim, Ponor u ruci andela što stade S vatrom na ulasku u zavicaj mutni. Da dan pronade pre nego što sine, U oku i vocu tamni obris raja, Nestvarnost punu volje i žestine Koja u nama kob i slucaj spaja. Glavo sve dalja od srca mom prahu Trulež u cvetu otrezni i celu Noć kroz predele bez nade, u strahu, Prazno i zemljano vapi zvezdu belu.
1958.
UTVA ZLATOKRILA
(1959)
FRULA
Groznice nežne poremećenog cveta Slutiš. Gle, bilju klanjaš se opet. Tragom pjanog jutra i išcezlog leta Požuri, opevaj pre praznika svet. Ponovi dan zbog nezahvalnog tela Što suncu uzvraca senkom i pesmu kvari. Vrati coveku usamljenu pticu: Pod praznim nebom placu sokolari. dozovi utve s gora u predanje. Sastavi cula pesmom da ne venu U noci tela. Nek bude sve manje Vidljivog da ostvariš uspomenu. Prazniš mi koleno i uzimaš srce Žuri, krug opevaj, nesrecu prevari Smederevo otvori, ptici se dodvori Pod praznm nebom placu sokolari.
GOJKOVICA
I tako budućnost mračnoj nadi posta Sužanj i talac zlo životu verno. Grlicu opeva kamenje što osta U predelu koji raste lakoverno. Jesi li živi stub grad il mrtva Beli bedem dojiš prevaru sve veću? Prazno ime nade i prelepa žrtva U zidu bez zvezda pravedno se sreću. Tela čistijeg od izgubljenih reči gori Dan posle vremena koga se svi boje. Noć niz bojanu otiče u tvoje Srce prodano nesigurno zori. Trgovci časni što kupuju vatrom Iz tvojih ruku istinito blago Na tvome telu grad crtaju jatom žrtvenih ždralova umiljatom snagom.
ZOVA
Iz zove koja se sobom zabavlja Predelom slepim poguban je poj. Izdajstvo i bruka ko pesma se javlja: Uspomena traje u nameri zloj. Cvece nas ogovara, šuma se prikrada Našoj nakaznoj samoci. Nema tajne. Svirala se ruga. Rugoba i cežnja Izijednaciše se pred kraj leta. Sjajne zablude vatre ništa ne savlada, Intrige sunca u plodovima glasnim. Sirene biljne pustolove mame I cine svet smešnim i opasnim. Reci su izdajstvo, truljenje sunca vajnu Slast ploda kukaviclukom oznaci. Mulj i progonstvo zvezda koje tajnu Kazaše ponoru bezvucno pomraci.
BOLANI DOJČIN
Je li istinito ono što je stvarno Il samo vlada? Pobednici beže. Prazan je praznik biće je utvarno Dok dostojni šetnje kroz vrt mrtvi leže. Sunce je bolest i slabost je strela U snu odvojeni vodom dok se mrznu. U visini vatre hladno je bez tela. Ko pojede svoje srce taj se drznu Da pesnik bude predelu bez pamćenja, Cvet nedovršen kad proleće već prođe. Svet će spoznati onaj ko ga menja. Slabi su pozvani da postanu vođe. Dozivaj pepeo bez straha jer nema Pepela već amo plamen koji spava U kamenu mutnom što potajno sprema Izlazak sunca iznad mrtvih glava.
SLUGA MILUTIN
Poslednju svetlost slabosti prate i bilje... Upotrebljiv samo u snu, svet nas vara! Varnicom nežnom niz crno kovilje Doživljen predeo obuze prevara. Što je duboki nit leti nit tone. Nit varkanjem varke bogojavno plane, Da noć koja ih naizust zna trone Potkupljivim srebrom mudrosti prerane. Gorka pričest sluha u sebi vas krije, Čemerni labudi izlišnosti britke. Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije Svako u svom mraku izgubljene bitke. A kad zid lobanja sve vreme opčini Niko neće znati je l rano il kasno za ljubav za put il smrt dok sunce jasno Kuva odbeglu gorčinu u visini.
UTVA
Daj nesanicu grane se koje slete Zvučno u dane poslednje i tužne Zlatokrila koja ne mogu da se sete Crne šume iza glavobolje ružne. U tvrdu zemlju da l odlete šuplja Od neba, prazna kao sve što traje? Vatra koja te vidi bice skuplja Od zlata koje sebi ne poznaje. Osta samo ime: dosta da se rodi Pesma u letu sjaj daleke zore. Sanjam te dok pevaš u skamenjenoj vodi Morem bez molitve pro neprelet gore. Odlete tragom izdajničke sreće, Od bleska srca rukom sklanjam lice. Ne kupi vodu izgoreti neće, Uzdahnuo te kamen krilatice.
TAMNI VILAJET
Tuđom su pesmom očarani. Teška Neverstva kriju u srcu što strepi: Slavuje stranputica. Sunce je greška Pracena videnim užasima slepim. Noć umesto oka lukava vatra nudi. Al stoje kužni u istrošenom vazduhu I slede vidljivost razlicito ljudi. Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava; Samo su slabi izvan opasnosti. U zločin je umešan i onaj ko spava. Nikoga nema da jakima oprosti Što sidoše u tamni vilajet i zlato Koje se ne može uzeti otkriše. Što god da činiš zlo činiš jer blato Iz toga podzemlja slavno je sve više.
RAVIJOJLA
...tužna vila nije sjena puka" Tin Tvoje je srce uzrok dana i noći Vreme slično suncu dubokom i prazni Zabranjeni slavuji slavni al bez noći Tvoje je srce uzrok dana i noći Da sve što prođe vrati se po kazni Tužna posestrimo čemera i bune Pelen je jedini lek i gorka nega Srcu još gorčem što se tobom kune Tužna posestrimo čemera i bune Jetkih mudraca s izmišljena brega Tvoje je srce u drugima ti samo pevaš I tvoja ih praznina sve više očarava Oproštena im oporost dosneva Tvoje je srce u drugima dok pevaš O iskri iskrenoj koja ojačava U taštom predelu kome odolevaš
KOLO
Van njega sve je beskraj, varka i zloba, Praznina u vetar pretvorena tašto. Samo je budnost pesma, i teskoba, Beščulno mesto prevareno maštom. Izmišljanje slepog u kovitlac oka, O saplitanje kroz izmišljen vrt! Iskustvo oslobođeno pamćenja Opčini bilje nežnosti i smrt Okolo vremena, okolo kostura, Okolo današnjeg dana opraštanje. Dok se srce igra svojom prozirnošću Ugasla jasnost čeka ispaštanje. Čikaju svet za potiljkom. Čuj Šta zakasnela frula kaže svetu. Iz pepela oka izleće slavuj Krilatost klisure odmeni sujetu.
DODOLE
Ko sat bez kazaljke svetom otkucava Pronađena praznina danu sagorelom Što posvada budno sa onim što spava I let zaustavljen s laži odletelom. Pa pevaju: daj nam budućnost ko sećanje, Svet više iza nas negoli u nama. Da bi čeznula i pevali daj manje Nego što nam treba. Padaj kišo tamna! Ružu nutrine nude bezazleno Promuklom dodiru dana da ga savlada. Između njih i sveta strmog, eno, Kao u jamu teška kiša pada. Žuboriku biljno pesmom dozivaju I dan iza leda ko potonji cvet. Bela im vrana na jeziku. Znaju Sa lažnom slikom da pomire svet.
RASKOVNIK
...Nekakva (može biti izmišljena) trava za koju se misli da se od nje (kad se njome dohvati) svaka brava i svaki drugi zaklop otvori sam od sebe" Vuk St. Karadžić Otvori kam u kom iskra malaksava, Da lepši od praznina obican da bude. Iznesi blago iz lažnih ostava, Iz izmišljenog pakla lekovit jed rude. Pokloni svoju biljnu mudrost danu. Otvori putu reči, u riznicu golje. Oko zahodi sa suncem, ne srce. Osvanu Varka, rekavši: hajdemo u polje! biljni sezame otvori obzorje Za sve koji su se rodili prerano, Nek udu u tuđe srce ako su otvorili svoje, Putnici vrlim li morem, gorom li sanom. Otvori semenku u kojoj nežno čami Zaboravljeno prolece. Otvori Kamen što precuta zvezde svojoj tami. Otvori put ptici, čoveku i zori.
|