|
H.C. Andersen (1805-1875) je danski književnik, sin siromašnog postolara
koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti.
Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14
godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi.
Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis
"Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih
pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama
kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz
vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim
ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim
dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i
mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive
ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i
skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak",
"Improvizator", "O.T.", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika",
"Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče",
"Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili
ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i
priča".
CAREVO NOVO RUHO
Vrsta dijela: bajka
Vrijeme radnje: kao u svim bajkama, prije mnogo godina
Mjesto radnje: u velikom gradu
Fabularni tijek: U jednom je gradu živio car poznat po tome što je
najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to
da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri
zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli
varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali
tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni
i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka
to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u
iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, videvši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za
svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja
saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako je i car, bojeći se da ne
ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho,
obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i
građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao
kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup."
Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknu kako car nema
ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u
povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".
Analiza likova:
"... živio vam car poznat po tome što je nadasve volio lijepo, novo
ruho: sav je novac tratio samo na to da se što bolje odjene i nakiti.
Nije mario ni za vojnike, ni za kazalište, ni da se izveze u štenju po
šumi - jedino mu bijaše do toga da pokaže svoje novo ruho. Imao je
posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako se inače kaže o kralju da se
nalazi u vjećnici, tako su o tome caru uvijek govorili: "Car je u
rušnici!"
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje
zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje
svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na
dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio
priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju
nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju
osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći
se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime
zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju
pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji
dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima
hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposbni glumci i pntomimičari, koji
su znali i uspijeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni
da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na
tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim
stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim
elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u
sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.
 |
RSS link na komentare
no ipak bi se moglo malo ...