|
1. Bilješka o piscu
August Šenoa je roðen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemaèkim kraljevskim slastièarom, nije se slagao, a majka, slovaèka Maðarica, mu je umrla kad je imao osam godina.
Puèku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Peèuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Beèu i Pragu. Iako je uvijek bio meðu najboljim uèenicima nije završio studije.
August Šenoa je prvi u obitelji poèeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.
Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebuljke). Teme svojih djela uzimao je najèešæe iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je roðen i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce, graðane, seljake. Zahvaljujuæi zanimljivosti tema, privlaènosti sadržaja i likova te živom pripovjedaèkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku èitateljsku publiku.
Oženio se Slavom Ištvaniæ i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnièki ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni èinovnik i radio kao ureðivaè èasopisa “Vijenca”.
Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine, pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluæa od èega je i umro.
Neka Šenoina djela:
a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871.g.), “Èuvaj se senjske ruke” (1876.g.), “Seljaèka buna” (1878.g.), “Diogenes” (1878.g.) i “Kletva” (1882.g.)
b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873.g.), “Prosjak Luka” (1879.g.), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876.g.)…
c) Povjestice: “Smrt Petra Svaèiæa”, “Propast Venecije”, “Fratarska oporuka”, “Kugina kuæa”, “Kameni svatovi”, “Grobovi Hrvata”…
d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”
2. Protorealizam - Šenoino doba
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849.g., kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881.g., naziva se protorealizam ili Šenoino doba.
Od kraja ilirizma poèela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850.g.) kojim hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi èime plemiæi ostaju bez posjeda, a osloboðeni sljaci su potpuno osiromašeni.
1860.g. objavljena je Listopadska diploma koja vraæa u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-politièku aktivnost.
U Hrvatskoj poèinju djelovati politièke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuraniæ, Kukuljeviæ, Raèki i dr. Stranku prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Njen je voða Ante Starèeviæ, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.
Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, èine istu državu.
Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politièki narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.
U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri zapoèinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske sveæenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.
U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Ðakoveæki biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveuèilište i Kazalište.
Što se tièe književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog èasopisa. Tek 1852. Mirko Bogoviæ, pripovjedaè, pjesnik i dramatièar, pokreæe èasopis Neven.
U tom razdoblju Ilirci se povlaèe iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe istièu se i: Mirko Bogoviæ, Janko Jurkoviæ, Luka Botiæ, Adolf Veber Tkalèeviæ, Josip Eugen Tomiæ, Ante Starèeviæ i Franjo Markoviæ. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.
3. Sadržaj
Šenoa zapoèinje prièu o Martinovom mlinu usporeðujuæi ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka izmeðu stabala trešnja i šljiva. Bio je èist i bijel, a njegova su se dva kotaèa vrtila danonoæno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotaèa kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voæke su posjeèene, a vrt izrastao travom i koprivama.
Prije trideset godina na tom je podruèju došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivaèa, lonaca, baèvica i slame. Gospoda iz sela dodjelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao dašèaru, išèistio potok i napravio nekakav mlin. Išèupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeæi kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povræa i drvenih žlica.
Jedne veèeri ispred Martinova mlina pojavio se èovjek tražeæi da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraæao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao èetrdeset svinja. Martin mu dopusti da uðe, popi malo rakije i prenoæi. No èim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kuæi i o njemu se više nije znalo ništa.
Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena poèeo je polagano popravljati svoju dašæaru, kupio nove kotaèe, uèvrstio tlo pod potokom, ogradio male vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblaèio èisto. Ljudi su mu se divili misleæi da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao poèeti graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjèeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen duæan i krèmu.
Martinu je trebala bilježnikova pomoæ protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinoviæ:
“Ugrinoviæ zalazio èesto u Martinovu kuæu da pije i jede i da se dogovori o poslovih. Martin je toga èovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jelai pila i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je èesto trebalo bilježnikove pomoæi, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinoviæ, èovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.” (str.440)
Na savjet bilježnika Ugrinoviæa, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka: “Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladiæa. Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga muèio knjigom ili molitvom. Djeèak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki èas letio od Jankove ruke kamen u èiju glavu i èiji prozor, svaki èas podavio Janko èiju kokoš ili ustrijelio iz male puške èijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leðih, ej, kako se roditelji smijali vièuæ: - Gle, gle! To æe biti junak!” (str.443)
Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinoviæa. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad nebi uspjevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.
Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je raso i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog uèitelja koj ga nije muèio uèenjem, jer ga je i onako Martin dobro plaèao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se raðe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaæao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na èelo.” (str. 444)
Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da æe prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.
Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Slijedeæeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva èovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:
“Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o èovjeku nesretnu: - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo! (str. 445)
4. Lica
MARTIN
Plavokosi èovjek, sivih oèiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na raèun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.
“Martin bijaše mrk, èudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo š njim nikad pogaðanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukèije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao “zbogom”.” (str. 436)
Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.
KRANJAC
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih èetrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto, na sud radi baštine, kad ga je sprijeèila jaka bura. Martin ga je primio u svoju dašæaru i ubio ga dok je spavao:
“Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog èovjeka - seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih èizmah, koji je jurio i jurio boreæi se s burom.” (str. 436)
UGRINOVIÆ
Martinov bilježnik:
“Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinoviæ, èovjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom.” (str. 440)
Obavljao je i prljave poslove za piæe i hranu:
“Martinu je èesto trebalo bilježnikove pomoæi, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinoviæ, èovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.” (str.440)
JANKO
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.
“Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga muèio knjigom ili molitvom. Djeèak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen.” (str. 443)
Nije mario uèiti i raditi, jer mu je otac davao novac:
“Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i grèku, ostadoše Jankova kola u blatu, i oèev zlatni kolomaz ne bijaše od pomoæi. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodèiæ, èastio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muèi, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. “ (str. 444)
Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov raèun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.
5. Zakljuèak
Pripovijetka stvorena kao jednostavna prièa o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na raèun drugih ljudi, ali obogaèenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:
“Iza nekoliko godina doðe njemaèka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemaèku. Bila su to zla vremena, jer šta æe nijemština èovjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto èovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje obièaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem.” (str. 441)
“Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoæe oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moji! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?” (str. 442)
Šenoa je privukao èitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaæao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na èelo.” (str. 444)
“A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leðih, ej, kako se roditelji smijali vièuæ: - Gle, gle! To æe biti junak!” (str.443) i dok opisuje kako su seljaci hvalili Martina što im je posuðivao novac, zbog kojeg su morali zadužiti svoje posjede.
 |
RSS link na komentare
no ipak bi se moglo malo ...